Kultura fejka ili …
Nije iznenađenje niti vijest podatak da se najviše imitacija danas proizvede u Kini, svjetskoj prijestolnici krivotvorina čija industrija kopiranja čini 8 % nacionalnog BDP-a (izvor: Wikipedia). Etiketa s natpisom Made in China ima vjerodostojnost jedino kao originalni fejk. Kopirana roba, u pravilu jeftinija ali i lošije kvalitete od originala, poznata je u slengu kao “knock off“, naziv koji dobiva prema istoimenom akcijskom filmu iz 1998. u kojem je Jean-Claude van Damme trgovački putnik koji po Hong Kongu prodaje krivotvoreni jeans ne znajući da u nogavicama ima nanobombe (!), gdje počinje i cijeli zaplet…
Međutim, kulturološki pogled na kopiranje u kineskoj i zapadnoj civilizaciji uvelike se razlikuje. Na primjer, u tradicionalnom kineskom slikarstvu kopiranje starih majstora imalo je više od didaktičke funkcije, kopiranjem se približavalo ne toliko estetskom uzorku koliko moralnom idealu. Stoga ne treba čuditi blagonaklonost Kineza prema kopiranju svega što dolazi sa Zapada.
Kina nastavlja svoj razvoj neumoljivim ritmom. Prevelik je ulog u igri da bi ova ogromna ekonomska sila imalo usporila, iako su pukotine u sustavu vidljive diljem zemlje. Zagađenje, iscrpljivanje prirodnih resursa, prometni kaos, korupcija, socijalne napetosti uvećene razlikama u primanjima – dio su današnjeg urbanog životnog stila milijuna, točnije stotina milijuna Kineza.
Matthew Neiderhauser kroz fotografski projekt Imitacije Raja (Counterfeit Paradises) istražuje pukotine kineskog sustava prikazujući “harmonične” gradove koji niču posvuda, “moderne” lokalitete dokolice i luksuza u kojem uživa urbana elita, uključujući područja zabave i turizma koje pohodi rastuća srednja klasa. Novopečeni dobrostojeći sloj aktivno sudjeluje u izmišljenim krajolicima, potvrđujući da se produbljuje jaz između realnosti i političke retorike koja upozorava na zamke modernog načina života. Ova fantazija se odigrava na raznim lokacijama, uključujući gradske općine, zone komunističkog nasljeđa, zabavne parkove, kulturne institucije i tematske stambene razvojne projekte. Mnogi novi bogataši hrle u nove imaginarne prostore zadovoljstva koji nadilaze zaigranu prirodu zabavnog parka. Stanovnici novih tematskih zajednica trebali bi prigrliti i utjeloviti kulturni (zapadnjački) duh novonastalog okruženja. U praksi, većina tih prostora ipak ostaje prazna i neiskorištena – ostaje nestvarno i otuđeno zemljište.
Matthew Neiderhauser započinje svoj projekt oslanjajući se na riječi Chana Koonhcunga, pisca koji je zbog svojih sci-fi romana u najboljem slučaju ignoriran od kineske javnosti. U romanu The Fat years iz 2009. kroz radnju smještenu u 2013. progovara o ekonomskim i ostalim aspektima kineskog razvoja. Otprilike kaže da će ljudi, kad im se da izbor, uvijek izabrati imitaciju raja naspram paklu, jer takav lažan raj mora biti bolji od dobrog pravog pakla. Iako od početka prepoznaju lažnost raja, ne usuđuju se prokazati ga takvim. Kako vrijeme prolazi, zaboravljaju da nije stvaran i naposlijetku ga brane, inzistirajući da je to jedini postojeći Raj.
U predgrađu Hangzhoua, Tianducheng reinkarnira 13-ti arondisman Pariza, upotpunjen kopijom Eiffelovog tornja. Iz druge perspektive vide se radnici u polju oko lažnoga Eiffela, a predgrađe uključuje i kopiju francuskog sela koje okružuje jezero s prostranim vilama.
Svoje korporativno središte je Harbin Pharmaceutical Group izgradila u namjeri da što više nalikuje Versaillesu, s grčkim hramom na ulaznom pročelju (!), malom kapelom u dvorištu te klasičnim slikama u hodnicima.
Čitav Anting New Town je izgrađen u njemačkom stilu u blizini Šangaja, gdje se nalazi Volkswagenova tvornica, poznat je i kao Weinmar Village.
Holland Town, u nizozemskom stilu, na predgrađu je Šangaja i jedan je od devet gradova satelita projektiranih kako bi pomakli rast iz centra prema periferiji.
