Nečitljiv i nemušt generički “dizajn”
Pri pogledu na prijedlog novih registracijskih oznaka osjetila sam sram. Sličan onome koji osjećam kad moram nekome (pa bio on i carinik!) pokazati RH putovnicu. Niz se na žalost nastavlja gotovo bez iznimki (pogledajmo samo naše novčanice!) kroz mnoštvo očajno oblikovanih, vizualno nepismenih službenih dokumenata Republike Hrvatske. Zašto bi uopće bilo drugačije sa novim registracijskim oznakama?!
Za početak je važno napomenuti da rasprava o izgledu registracijskih oznaka nije elitistična rasprava o estetskim pitanjima dizajna. Naprotiv, radi se o elementarnom pravu na čitkost i potrebi da se u javnom vizualnom prostoru ove, pa i nekih drugih država (s obzirom na to da se radi o tipografiji na pokretalu), obraćamo jedni drugima civilizirano i u skladu s (europskim) normama komuniciranja. Nismo li upravo za tim kulturnim krugom tako dugo čeznuli?
Ovakvim šlamperajem kojega teško možemo nazvati dizajnom dokidamo si mogućnost da nas se a) pročita, jer smo nečitljivi; b) prepozna, jer je dizajn generički, lišen osobenosti; c) poima kao relevantan čimbenik Europske kulture, jer svojim dizajnom jasno dajemo doznanja da joj vizualno nismo dorasli. I to sve iz čitanja na prvi pogled…
No pogledajmo kako stvari stoje na drugi pogled. Koliko se da razabrati iz javno dostupnih materijala na stranicama MUP-a, oznake nije oblikovao za to stručan dizajner niti se o potrebi da ih se odgovorno promišlja i dizajnira ikada debatiralo s (hrvatskim) stručnjacima. Tek toliko da se dotaknemo i te formalnosti. Rješenje koje se nudi kao prijedlog registracijskih oznaka primjer je nezgrapnog, nemuštog “dizajna” punog tipografskih grešaka. Korišteno pismo, vjerojatno derivirano iz porodice tehničkih njemačkih pisama DIN, naočigled ne podržava karakter hrvatskog jezika (na fotografijama je vidljiv primjer puno prevelikog razmaka između dva slova u “LJ”) i diakritika (na fotografijama je vidljiv primjera slova Ž čija kvačica gotovo ne stane u format niti je dovoljno dobro izvedena da bi bila čitka), razmaci između slovnih znakova i brojeva u potpunosti su neusklađeni sa širinama slova i brojeva, odnos formata oznake i slovnih znakova disproporcionalan je, a odnos zacrnjenja slovnih zakova i bijele pozadine neodgovarajući. Ovo stručno objašnjenje ukratko bi se moglo svesti na – nečitkost.
Osim elementarnom čitkosti, dizajner se ima zadaću baviti i puno kompleksnijim, simboličkim značenjem, kojim se u ovom slučaju nitko nije bavio. To, na žalost, ne znači da simboličkog značenja nema, već da je ono – pogrešno. Ili barem nije ono koje bismo voljeli poslati u svijet. Naime, i u vizualnom jeziku, kao i u onom verbalnom, postoje “psovke” i slične neprihvatljivosti koje bi, najblaže rečeno,trebalo izbjegavati. Nerijetko su upravo registracijske oznake preslik društvenog stanja neke zemlje – oznake sofisticiranih zapadnoeuropskih zemalja tipografski su dorađene, promišljene i autentične, proizašle iz nacionalnih vizualnih tradicija i bez nekontroliranih elemenata. Nasuprot tome, u nekim zemljama Trećeg svijeta na registracijskim oznakama nisu standardizirani čak ni osnovni elementi poput propisanog pisma i boje kojom se ispisuju znakovi, već su takve odluke prepuštene pojedincima. Rezultat možemo ocijeniti kao osebujan, ali njegova vernakularnost nikako ne sugerira stabilnu, organiziranu državu.
Zato sve ranije pobrojane greške na prijedlozima registracijskih oznaka sugeriraju da je Hrvatska zemlja vizualne nepismenosti i nedostatne kulturne tradicije u kojoj se još nije stiglo do sofisticiranih pitanja poput vizualnog jezika u javnom prostoru. Što nadalje sugerira da bi to mogla biti zemlja u kojoj još koješta “javnog” ili “vizualnog” nije “up to the level”, poput urbanizma, arhitekture, novinarstva, ljudskih prava, obrazovanja, kulturnih politika i sl. Što pak dalje sugreira čak i vrlo konkretne stvari, poput npr. neodržavanih prometnica i šlampavih hotela. Naizgled banalan krug značenja se širi dalje.
Ta ista zemlja koja se odrekla suvislog dizajna na registracijskim oznakama o svom trošku već preko dvadeset godina educira grafičke dizajnere na četiri državna fakulteta te ima izuzetne, međunarodno priznate stručnjake za grafički dizajn, tipografiju i vizualne komunikacije koji bi se s ljubavlju, znanjem i entuzijazmom posvetili ovom zadatku i komunicirali bolju, ljepšu Hrvatsku. U toj i takvoj zemlji potrošili smo godine dizajnerskog rada baveći se hrvatskim identitetom, pitanjima autentičnosti hrvatskog dizajna ili pak tipografskim ekspertizama tipičnima za naš kontekst, uglavnom bez naručitelja. Dragi ministri, ne bi li vam sve to moglo biti od „nekakve“ koristi?
Lana Cavar
Foto: www.mup.hr
