Odgovor „bofl“ suvenirima
S početkom turističke sezone, u regiji gdje se turizam promovira kao jedina isplativa ekonomija, centri obalnih gradova i ove godine sve više počinju nalikovati vašarima. Ne bi li se zaradila koja kuna više, svaki slobodni kutak grada prepušten je štekatima i štandovima s kič suvenirima uvezenim iz tko zna kojih dalekih država.
U cijeloj toj gužvi svoje mjesto su našle i prodavačice čipki. Rijetko se tu radi o autentičnoj ručno izrađenoj čipki, a još rjeđe o legalnoj prodaji. Kako s većinom suvenira, i u ovom slučaju najčešće ćete naići na jeftinu industrijsku čipku sumnjivog porijekla. Žene, ali i maloljetne djevojke, natovarene takvom čipkom postale su sastavni dio turističke sezone naših gradova, a „bofl“ čipka prepoznatljiv hrvatski suvenir.
Ovo je prilika da se prisjetimo da je početkom 20. stoljeća nadvojvotkinja Marija Josefa podržavala razvoj čipkarskog obrta u Dalmaciji, te da se na njezinu inicijativu još 1905. godine u Splitu otvorila Škola za čipkarice, a iste godine u bečkom Muzeju za umjetnost i obrt predstavljena je dalmatinska čipka i vez nakon čega je slijedio niz izložbi u Grazu, Londonu i Berlinu.
Kada tome dodamo da su tri hrvatske čipke na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine, ovakva situacija u obalinim gradovima zvuči još tragičnije.
U pohodima na splitski Peristil, preprodavačice čipke koje stvaraju loš imidž našem turizmu i odvlače mušterije od onih koji pokušavaju pošteno raditi i zaraditi, uhvatila je fotoaparatom Ana Perajica. Ali ne samo to, Ana, doktorica znanosti, fotografkinja, aktivistica i vlasnica foto studija na istom Peristilu, s kojom smo se upoznali pišući o problemu komercijalnog iskorištavanja splitske jezgre, odlučila im je “opaliti kontru.”
Ana se već neko vrijeme bavi ciklusom fotografija pod nazivom Hrvatska u detaljima. Na makro fotografijama najrazličitijih objekata koji nas kulturno određuju, sada se pojavila i merla, kako autorica zove čipku splitskim dijalektom.
Pozivajući se na tradiciju narodnog obrta te građanskog doma, nastala je serija visoko estetiziranih makro fotografija dalmatinske čipke, koje u produkciji variraju od dimenzija razglednice do velikih formata 1×1.5m, koje sama autorica zbog toplog efekta koji donose u prostor naziva foto tapiserijama.
S jedne strane na tim fotografijama dokumentira autentični proizvod te ukazuje na njegove kvalitete jasno ga diferencirajući od onog što se na ulicama prodaje, a s druge strane, s fokusom na dio strukture i nepravilnosti nastalih ručnim radom, autorica kroz estetiku fotografije izvlači novi, suvremeni život čipke. Nostalgičan element koji nosi sama čipka u ovim fotografijama uspješno je izbjegnut, a fotografija je bliska suvremenom životu uklapajući se u novu estetiku stanovanja.
U drugoj seriji radova, uz dozu ironije, Ana se poigrava gore spomenutom nostalgijom i izokreće odnose postignute u prethodnoj seriji. Fotografije predmeta koji su nekada bili nezaobilazni u građanskom životu, a danas su na granici kiča zbog postepenog gubitka svoje funkcionalnosti, autorica reproducira na platno koje obrubljeno trakom merla postaje dekorativni miljetić (split. tabletić, vezeni ili kukičani ukras) nekada neizostavni element svakog građanskog doma.
Ovi radovi, koje se istovremeno mogu svrstati u svaku od kategorija kao što su suvenir, umjetnička fotografija ili produkt dizajn, zapravo su mentalni vremeplovi koji zaboravljenim predmetima i praksama građanskog života prethodnih generacija danas daju novi život i svrhu, čuvajući ih od zaborava.
