Američki san Nikole Filipovića

Napustio nas je Nikola Filipović, a ja sam osjetio da nešto moram napisati o osobi koju sam dobro poznavao, slično kao kad sam prije više od četiri godine pisao o Zahi (ovdje).

Odlazak Filipa, kako smo ga svi zvali, izaziva osjećaj gubitka osobe koja vas iskreno razumije, podržava na zajedničkom putu obrazovanja, Filip bi rekel “dece”, da postanu privrženici jedne fantastične profesije.

“Danas sam tako mudar da sve gledam s lakoćom i drago mi je što nisam postao star, škrt i bogat. Shvatio sam da je dobrota najvažnija vrlina na svijetu, ali ne u doslovnom kršćanskom smislu, nego praiskonskom.”
Foto: Vjekoslav Skledar, izvor: Telegram

Filip, iz svog trnjanskog, zagrebačkog, kao i Zaha iz svog bagdadskog okruženja su svojim talentom, inteligencijom i totalnom posvećenošću arhitekturi stvorili su vjeru u mogućnosti arhitekture i arhitekata u stvaranju radikalno drugačijih svjetova od onih u kojima su proveli svoje formativne godine.

Nikola Filipović je rođen u Zagrebu 1934. godine gdje je 1958. diplomirao, a kasnije i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu; 1965/67. pohađao majstorsku radionicu kod Drage Iblera. 1966. postao stalni asistent na Arhitektonskom fakultetu kod prof. Nevena Šegvića, 1974. docent, 1981. izvanredni profesor, potom predstojnik katedre i dekan i konačno emeritus. Dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, 2008.
I ovaj “wikipedijski” paragraf nam u biti neće “ništa” reći o Filipu.

Filip i ja smo se intenzivno družili tokom 1988., kad sam organizirao INDESEM (International Design Seminar) u Splitu s Hermanom Hertzbergerom, Aldom van Eyckom, Mariom Botom, Borisom Magašem i sjajnim timom, tada studenata Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Nikola Filipović i Aldo Van Eyck, INDESEM, Split, 1988.

Kraj 80-tih u Jugoslaviji je obilježila totalna kriza svih vrijednosti i sama ideja organizacije međunarodnog studentskog seminara bila je čista utopija. Međutim, Filip je tada bio dekan i to je bio osnovni razlog da je nešto nezamislivo postalo moguće.
Filip se tokom priprema za INDESEM sjetio svog boravka kod Iblera u Majstorskoj, o čemu smo puno razgovarali.
Ibler je bio uz Bracu Mušiča jedini jugoslavenski arhitekt na CIAM-u 1956. u Dubrovniku, gdje su Alison i Peter Smithson s Aldom van Eyckom “rušili” dominaciju Le Courbisiea i ostalih velikana internacionalnog pokreta.

Ideju da opet imamo van Eycka u Splitu nakon 32 godine Filip je snažno podržao. U svom stilu, “Mimac, vi imate slobodne ruke i delajte kaj mislite da treba, a znate da nemamo ni dinara, ali imate moju podršku i ja bum došel u Split”. Filipova podrška meni, koji tada nisam imao skoro nikakvu formalnu poziciju na fakultetu, je, na zgražanje fakultetskog establishmenta, konačno rezultirala iznimnim uspjehom INDESEMA te Hertzbergerovim pozivom da se pridružim novoosnovanom Berlage Institutu 1990.

Filip je kao dekan (1987.-1989.), za što će sam reći da mu je bio jedan od težih perioda u životu, pokušao predstaviti jednu novu kulturu “zdravog razuma, podrške mladim ljudima i gospodskog odnosa prema svima, od čistačica do ‘akademika'”.  U mom slučaju, Filip je napravio sve, i više od toga, da se moj studij s Hertzbergerom u Delftu prizna kao ekvivalent magisteriju u procesu upisa doktorata, da bi se isto tako angažirao na ekvivalentu magisterija za Sašu Randića, iz prve generacije Berlage studenata.

Filip će u jednom od svojih brojnih intervjua reći da mu je najveće profesionalno zadovoljstvo bilo da je mogao “dijeliti besplatne stanove radnicima Arhitektonskog fakulteta kao predsjednik Radničkog savjeta”, možda zato što je i sam potekao iz radničke, trnjanske sredine.

Još me je jedan Filipov odgovor posebno oduševio; googlajući intervjue koje je davao nakon što je dobio “Nazora”. Citiram Filipa: “Danas sam tako mudar da sve gledam s lakoćom i drago mi je što nisam postao star, škrt i bogat. Shvatio sam da je dobrota najvažnija vrlina na svijetu, ali ne u doslovnom kršćanskom smislu, nego praiskonskom. Kada reagiraš iz dobrote, osjećaš se dobro i sve je ljepše. Dobrota je vrlina koja vuče sve ostale – istinoljubivost, pravednost, poštenje”.

Zrinka Paladino je pokušala s velikom željom, ljubavlju i entuzijazmom ocrtati Filipa u “coffee table book” formi monografije i jako je dobro da imamo tu publikaciju za nešto, ako smijem, što bih ja volio zamisliti kao dvije strogo “arhitektonske” monografije, jednu o Filipu i Mići (Ines Filipović) i drugu o Crnom (Ivan Crnković).

Možda danas monografije nisu više najispravnije forme prikazivanja arhitektonskih opusa, ali i dalje je neophodno istraživanje (research), ako hoćete pojednostavljeno, znatiželja o stvarnim izvorima nastanka pojedinih arhitektonskih djela, kao kulturnih artefakata, gdje se stvara “nova novina”.

Svako stvaranje novosti, bilo koji prijedlog da smo “na prekretnici” povijesti, urbanosti ili arhitekture, istodobno je povijesno opredjeljenje i tendenciozni i tranzicijski prijedlog.
Tranzicijski, u smislu u kojem Antonio Gramsci zamišlja “prekretnicu povijesti” kao sazviježđe stvarnost – arhivu suvremenog balansiranja oštrine novonastalog i preostalog.
Povijesno “novo” uvijek se predstavlja (u ime novog) kao promjenjiva kombinacija starog i novog, trenutna ravnoteža kulturnog odnosa.”

I ako sad sasvim jednostavno zamislimo Miću, Filipa i Crnog kao djecu moderne tradicije, onda naša znatiželja treba ići prema razumijevanju “ravnoteže kulturnih odnosa” koje oni stvaraju prije, za vrijeme i nakon Potogesijeve “Strade Novissime” tj. Venecijanskog bijenala 1980. pod naslovom “The Presence of the Past”.
Prva arhitektonska izložba u Veneciji je predstavila post-moderni pokret, prilikom koje je Kenneth Frampton demonstrativno napustio organizacijski odbor, a Jurgen Habermas napisao esej “Modernity: An Unfinished Project” gdje je zaključio da je postmoderna u biti antipovijesni pokret, a time i anticivilizacijski.
Bijenale je po prvi put najavio i globalnu arhitektonsku scenu i razmjenu, ali i pokrenulo snažnu diskusiju o utjecaju arhitekture na proizvodnju socijalne stvarnosti.

Socijalna stvarnost, u kojoj je Filip proveo većinu svog života, je prosvijećeni autoritarni samoupravni socijalizam titoističkog tipa.
Filip će sam reći: “U socijalizmu sam proživio velik dio svoga života – svoju mladost, školovanje i očinstvo, u socijalizmu sam postao i djed, pa ako ću o tom režimu ili iz sadašnje perspektive govoriti loše, onda ću odbaciti 40 godina svoga života.”
Realizacije Filipa i Miće su na jedan specifičan način predstavljale krajnju točku do koje je titoistički socijalizam mogao doći.
Da opet citiram Filipa: “Naravno, socijalizam je morao propasti jer je bilo prelijepo da bi trajalo”.

Filipova arhitektura i interijerska rješenja stvorila su kanonske primjere hrvatske arhitekture u 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća.
1976. u suautorstvu s Ines Filipović realizirao je stambenu zgradu u Zamenhoffovoj ulici; 1982. hotel Dubrovnik II, dok su u sedamdesetima realizirali brojne interijere: kafići “Match-Ball” i “Charlie”, butik “Matei” i restoran “Lopatny”, kao i obiteljsku kuću Tereze Kesovije u Čilipima.

Interijer lokala “Match-Ball”

 

Šegvić će o F&F interijerima napisati: “Njihovi lokali ‘Charlie’ i ‘Match ball’ bili su znakovi novog pristupa sadržajima koji su dotad bili izvan ‘ozbiljne’ arhitekture.
Filipovići su, međutim, te sadržaje sasma ozbiljno prihvatili i kontinuirano ih rješavaju rehabilitirajući time već zapostavljeni zagrebački obrt, koji je prije rata dosezao najviši europski nivo. Već je time njihova uloga izuzetno značajna.”
Šegvić će se referirati i na Loosa i Holleina, ali i jasno istaknuti značaj tog novog metropolitansko-europskog standarda za vrijeme dokolice u socijalističkom Zagrebu.
Sjećam se Filipa koji bi mi govorio: “Mimac, morate doći kod Lopatnyja da vidite Reziku kako u dugoj haljini šeće po crvenom mramoru”.
Nisam nikada otišao, ali vjerujem Filipu da “je bilo prelijepo da bi trajalo”. Ili možda malo ozbiljnije, da je Filip stvarajući to novo u mikro mjerilu, stvorio jednu idealnu ravnotežu kulturnih odnosa.
Konačno, i autor ovih redova je imao prvi sastanak sa svojom drugom ženom, Sashom Zanko upravo u “Match-Ballu”.

Filipovićevska realizirana arhitektura počinje u Zamenhoffovoj 12-16, na padini iznad Britanskog trga. Ines i Nikola Filipović za potrebe INA Naftaplina projektiraju stambenu zgradu koja je useljena 1976.

Mirna ulica, s vilama utopljenim u zelenilo dobila je snažan volumen koji je napustio ideju zelene ulične fronte. Oblikovanje je u cijelosti slijedilo tadašnje postmoderne trendove.
Ines i Nikola Filipović, stambena zgrada INA-e, 1976. , Zamenhoffova 12-16, Zagreb, izvor: Registar moderne i postmoderne zagrebačke arhitekture,

 

 

Kako sam u to vrijeme živio u tom kvartu i počeo studirati arhitekturu, ta me je kuća iznimno impresionirala.
Međutim, tek sam krajem 80-tih pričajući s Filipom shvatio do koje mjere je on bio upućen u svjetske arhitektonske trendove, a osobito u američku scenu.
Arhitektura Zamenhoffova je Filipovo razumijevanje čitanja “Le Corbusiera” od strane arhitekata grupe “Five Architects”.
Eisenman, Graves, Gwathmey, Hejduk, i Meier su 1975. publicirali knjigu istog naslova gdje su pokazali svoje prve radove, oslanjajući se na reinterpretaciju opusa velikog majstora.  

Nakon iznimno uspješne adaptacije kavane starog Hotela Dubrovnik, F&F od 1979. rade na projektu Hotela Dubrovnik II. Ja sam rodjen 1954. u Zakladnom bloku preko puta Hotela Dubrovnik i proveo sam prvih pet godina života gledajući kako se gradi Ilički neboder.
S tog nebodera je Bernfest snimio jednu od najimpresivnijih fotki zagrebačke moderne arhitekture, a to je pogled na Hotel Dubrovnik II.

Hotel Dubrovnik II, foto: Miljenko Bernfest

Drugi, u javnosti više publiciran pogled je vizura iz Bogovićeve ulice prema ulazu u Novi hotel.
I ovdje možemo iščitati Filipovu studiju rada argentinsko-američkog arhitekta Cezara Pellija, osobito njegovog projekta za Pacific Design Center u Los Angelesu sagrađenog 1975. 
Filipovići, naravno ne slijede niti kopiraju Pellija, već rade jednu iznimno inteligentnu tranziciju, gdje staklena reflektirajuća opna stvara to novo urbano, a unutarnji višeetažni atrij restorana daje novu dimenziju efemernom hotelskom programu.

Ne znam je li Filip ikada bio u Kuala Lumpuru, da uživo vidi Pellijev Petronas Towers, gdje američki arhitekt iščitava islamski svijet stvarajući ikonu moderne Malezije.
Na sličan način Hotel Dubrovnik u svakom svom detalju predstavlja tu ikoničnu sliku jednog modernog metropolitanskog Zagreba.
I kad danas razgovaramo o neminovnoj obnovi Donjeg grada nakon potresa, ne vidim drugačiji pristup od Filipovog razumijevanja odnosa starog i novog i konačno kulture jednog vremena.

Filipa se, vjerojatno iz neznanja, povezuje i s dva mega projekta u Zagrebu, a to je zgrada INA– Naftaplina u Šubićevoj, kao i dogradnja Dinamovog stadiona u Maksimiru. Iz oba ova projekta Filip je izašao u ranijoj fazi projektiranja i nije pristojno povezivati ga s ovim realizacijama. Pristojnost je bila samo na Filipovoj strani, jer nije nikada tražio da se sudski zabrani spominjanje njegovog autorstva.

Kako mi je Filip pričao, on je dobio natječaj za Šubićevu gdje je projektirao cijeli blok i predložio centralni unutarnji javni višeetažni park, nakon studije zgrade Ford Foundation iz 1968.

 

Natječajni rad i maketa poslovne zgrade “INA-Naftaplin” u Zagrebu 1974.

Arhitektonska tvrtka Kevin Roche, John Dinkeloo i suradnici, dizajnirala je visok, nadahnjujući prostor za sjedište zaklade: radikalno prozirnu zgradu od stakla, granita i corten čelika na Manhattanu.  
12-spratni atrijski vrt, koji je dizajnirao Dan Kiley, bio je prvi takve vrste u Sjedinjenim Državama.

Međutim, direktori INA- Naftaplina su tražili da imaju ključ ulaznih vrata u zgradu i nikakva priča o javnom prostoru parka ili standardima na Manhattanu ih nije zanimala.
Filip se nije mogao pomiriti s tom vulgarnom pričom i izašao je iz projekta koji su konačno realizirali Miroslav Pak, Franjo Kamenski, Slobodan Jovičić i Vladimir Rukavina (1979.-1983.).

Zgrada INA– Naftaplina u Šubićevoj a nastala je po ideji Nikole Filipovića, u realizaciji grupe Miroslav Pak, Franjo Kamenski, Slobodan Jovičić, Vladimir Rukavina (1979-1983). Foto: izvor: Registar moderne i postmoderne zagrebačke arhitekture

Filip je dobio izdašan honorar za svoja autorska prava, tj. idejni projekt, otišao je u Beograd i kupio bijelog Jaguara XJ, a kako mi je ispričao, napravio je i šablonu za slova INA-Naftaplin koja je htio sprejem napisati na vratima Jaguara. Prodavači u Beogradu nisu imali razumijevanja za tu ideju.
Međutim, ako i kad netko bude pažljivo studirao rad Nikole Filipovića, kao i proces nikad dovršene modernizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, slučaj INA-Naftaplin zgrade može poslužiti kao sjajan primjer.

Drugi, možda puno indikativniji slučaj socijalne tranzicije, je Dinamov stadion gdje je Filip napustio projekt u ranoj fazi, da bi nedavni zaključak Dinama i Grada Zagreba bio da to ruglo treba jednostavno strusiti.

I možda na kraju trebamo naučiti nešto iz života jednog zaljubljenika u američki jazz, literaturu (kćer je zvao “Feba” po ključnom liku iz Salingerova “Lovca u žitu”) i osobito arhitekturu.
Lekcija je vrlo jasna, o dobroti, o ljudskoj autentičnosti, o razumijevanju i povezivanju različitih svjetova i kultura i, kao kod Zahe, nikad upitnoj vjeri u arhitekturu.

Dragi Filip, pozdrav i vidimo se, možda najbolje ovdje u Chicagu, idemo na jazz, blues, Ricarda Muttija. Možemo i do Dirka Lohana, Miesovog unuka, da ti ispriča kako je “švercao” Montecristo broj 4 za djeda, na putu iz Berlina do Chicaga.
Idemo i dole u Miesov Crown, u room 14, gdje ima jedna zelena ploča na kotačima i puno krede, pa da objasniš i nacrtaš mojim studentima što je to u američkoj arhitekturi tebe toliko nadahnulo.