Dobra arhitektura je ona koja preuzima rizik
U sklopu programa Split Tendencies, koji se na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije već godinama profilira kao važna platforma za razmjenu ideja o suvremenoj arhitekturi, ove je godine gostovao madridski studio SUMA Arquitectura. Njihov dolazak bio je prilika da iz prve ruke čujemo kako razmišljaju autori čiji su projekti posljednjih godina postali referenca za održivu, društveno angažiranu i nenametljivo inovativnu arhitekturu.
Elena Orte i Guillermo Sevillano, foto: Damira Kalajžić
U Splitu su predstavili niz radova – od međunarodno nagrađivane knjižnice Gabriel García Márquez u Barceloni, koja je 2023. osvojila prestižnu nagradu Mies van der Rohe u kategoriji „Emerging Architecture“, do novih modela kolektivnog stanovanja temeljenih na zadružnim principima.
No ono što njihov rad čini osobito zanimljivim nije samo arhitektura kao rezultat, već i način na koji promišljaju ulogu arhitekta: kao aktivnog sudionika prostora, odgovornog prema zajednici, ali i prema vlastitoj poziciji unutar sustava. U razgovoru su otvorena pitanja o tome kako danas izgraditi smislen i dosljedan arhitektonski pristup i što sve arhitekt mora učiniti da bi ideja preživjela, a pritom ostao i vjeran sebi.
Guillermo Sevillano, Split Tendecies, foto: Damira Kalajžić
Na predavanju ste naglasili snažnu istraživačku dimenziju koju razvijate u sklopu svoga ureda, čak ste formirali i zasebnu diviziju ureda – istraživački laboratorij koju nazivate MUSA. Možete li objasniti na koji način se povezuju vaše teorijsko istraživanje i praktični rad?
Rekao bih da je odnos između teorijskog istraživanja i prakse dvosmjeran. Nije riječ o linearnom procesu u kojem prvo istražujemo pa tek onda primjenjujemo rezultate. Često istražujemo upravo ono što već razrađujemo, bilo da želimo razviti neki novi smjer projekta ili produbiti postojeći koncept. S druge strane, kroz istraživanje često otkrijemo ideje za koje tek kasnije tražimo mogućnost implementacije u stvarnom svijetu.
Primjerice, ideja koju smo primijenili u stambenoj zadruzi Our-Shelves-Houses je nastala u sklopu istraživanja. Ili, koncept otvorene organizacije koji smo primijenili u knjižnici Barceloni u početku smo razvijali kroz istraživački okvir. Posvetili smo vrijeme da ga detaljnije razradimo, bez pritiska neposredne primjene, kako bismo uvidjeli njegov puni potencijal. Tek nakon toga smo tražili prilike za njegovu realizaciju.
Prva implementacija tog koncepta bila je na međunarodnom natječaju za centralnu gradsku knjižnicu u Helsinkiju gdje smo, među više od 500 prijavljenih radova, ušli u finale. S drugačijom interpretacijom istog koncepta pristupili smo na natječaju za knjižnicu u Barceloni i pobijedili.
Naš pristup se razlikuje od tradicionalnog modela arhitektonske prakse u kojem arhitekt čeka projektni zadatak pa se na njega primjenjuje znanje. Mi, umjesto toga, pokušavamo razviti vlastite ideje i zatim tražimo prilike za njihovu implementaciju.
Guillermo Sevillano, Split Tendecies, foto: Damira Kalajžić
Projekt zadružnog stanovanja Our-Shelves-Houses u Madridu koji ste spomenuli, možda je najdrastičniji primjer takvog, proaktivnog pristupa. Možete li nam ispričati nešto više o projektu i kako je tekao proces realizacije?
U ovom slučaju projekt Our-Shelves-Houses je krenuo od nečega što bismo mogli nazvati “embrijem” – ranom koncepcijom koju nismo tretirali kao teorijsku ideju, već smo je od početka razvijali kao konkretan prototip. Cilj nam je bio stvoriti nešto stvarno, nešto što se može testirati u prostoru. Zatim smo počeli tražiti mogućnosti za njegovu implementaciju.
To je bilo u vrijeme ekonomske krize, kada su neke banke osnovale tvrtke za upravljanje neželjenom imovinom – zemljištima i objektima koje nitko nije htio. Bio je to neuspješan projekt: nadali su se da će s vremenom prodati tu imovinu i vratiti novac, no ni nakon 10 do 15 godina to se nije dogodilo.
Our-Shelves-Houses, Madrid, zadružno stanovanje, foto: SUMA Arquitectura
Pokušali smo preuzeti jednu od tih parcela, koja je zapravo bila jedna od najvrjednijih, no na provedenom natječaju nismo uspjeli dobiti željenu parcelu. Na kraju smo pronašli drugu lokaciju, koja je godinama bila na prodaji zbog raznih problema – uključujući i suvlasnike koji nisu međusobno komunicirali. Ipak, uspjeli smo doći do dogovora sa svima i na kraju smo kupili zemljište. Tako je započeo razvoj projekta. Uslijedilo je osnivanje zadruge, traženje ostalih investitora, projektiranje, ishođenje dozvola i kredita od banaka. Mnogo toga morali smo naučiti u hodu.
U mom slučaju, bio sam predsjednik naše stambene zadruge četiri godine, u suštini sam djelovao kao menadžer. Za mene je to bilo kao da sam prošao praktični magisterij iz razvoja nekretnina. Morao sam naučiti o zakonodavstvu, financijama, pregovorima, vođenju projekata – stvarima koje nas nitko nije učio tijekom studija arhitekture.
Ali to je stvarnost današnjeg bavljenja projektima. Potrebne su raznovrsne kompetencije. Znanje koje stekneš na fakultetu brzo zastarijeva – pogotovo danas, kada umjetna inteligencija mijenja način na koji pristupamo informacijama. Ključno nije samo što znamo, već kako povezujemo znanja – kako ih prevodimo iz jednog konteksta u drugi.
U svom doktoratu opisujem arhitekta kao “prevoditelja”. Više nismo oni koji iz vizionarske pozicije određuju kako će svijet izgledati. Umjesto toga, vidim nas kao Hermesa – boga koji prenosi poruke između Olimpa i ljudskog svijeta. Mi djelujemo između svih sudionika: klijenata, banaka, inženjera, korisnika, zakonskih okvira – i sve to pretvaramo u prostorni, društveni i kulturni oblik. Ta sposobnost posredovanja, sinteze i oblikovanja je specifična za našu profesiju.
Our-Shelves-Houses, Madrid, zadružno stanovanje, foto: SUMA Arquitectura
Takav poduzetnički pristup, koji zahtijeva veliku dozu inicijative – od pronalaska zemljišta i investitora do razvijanja i provedbe projekta, kao i značajnog ulaganja vlastitih resursa, vrlo je hrabar, ali i rizičan put. Iz današnjeg iskustva, biste li takav proaktivan pristup preporučili drugim arhitektima?
Za nas to nije bio čin hrabrosti, koliko način preživljavanja. Riječ je o potrebi da se pronađu ili stvore prilike i resursi koji nam omogućuju da radimo, stvaramo i da u svijetu realiziramo ono što želimo kao arhitekti.
Uvjereni smo da se uloga arhitekta temeljno mijenja. Tradicionalni model – imati ured i čekati klijente koji dolaze s projektnim zadacima – za nas jednostavno više ne funkcionira. U današnjem kontekstu to nije održivo. Istovremeno, arhitekti posjeduju znanja i vještine koje imaju stvarnu vrijednost, osobito u sektoru razvoja nekretnina.
No kad pogledamo kako se investicija dijeli, naš financijski udio je često manji nego, recimo, udio agenta za nekretnine, iako arhitekti snose daleko veću odgovornost.
Shvatili smo da ako zakoračimo izvan svoje tradicionalne domene – kao voditelji projekata, developeri ili čak izvođači – možemo znatno više pridonijeti.
Imamo sposobnost povezivanja različitih sektora i prenošenja znanja između njih, upravo zato što razumijemo širu sliku i upravljamo kompleksnim procesima.
Dakle, iako ovakav pristup sa sobom nosi rizik, s dovoljno odlučnosti i radne etike, on nam omogućuje da preuzmemo veći udio u projektima – ne samo u fazi projektiranja, koja često čini vrlo mali dio cijelog procesa.
Svakako bih potaknuo arhitekte da prošire svoju ulogu i svoje procese integriraju u druge domene. Imamo puno više za ponuditi nego što se to obično prepoznaje. Uz dobar radni etos, vjerujem da možemo ravnopravno sudjelovati s bilo kojim drugim akterima – i ostvariti financijski veći, zasluženi udio u projektima.
Our-Shelves-Houses, Madrid, zadružno stanovanje, foto: SUMA Arquitectura
Ako je napuštanje sigurne zone vlastite discipline, te razvijanje fleksibilnosti, odnosno sposobnosti prilagodbe i djelovanja u novim situacijama ključno za bavljenje arhitekturom u budućnosti, što to znači za arhitektonsku edukaciju?
Da, vjerujem da su fleksibilnost i sposobnost prilagodbe ključni. Zapravo, razvijanje projekta – bilo da se radi o arhitektonskom radu, otvaranju trgovine ili pokretanju tvrtke – prati vrlo sličnu logiku. Uvijek projektiramo neku verziju svijeta koja tek treba nastati.
Iz te perspektive, prvo je važno razumjeti s kojim akterima želite surađivati. Moj pogled oblikovan je sociokonstruktivističkim pristupom, koji znači da stvarna potpora projektu ne dolazi iz neke čvrste teorijske osnove, nego iz mreže odnosa koju možete izgraditi.
Ta mreža nije uvijek unaprijed dana – ponekad postoji i možete je pronaći, ali često je morate sami izgraditi. Možete je mijenjati, preoblikovati i aktivno stvarati. Ako još ne postoji, moguće ju je stvoriti.
Kada započinjete projekt, krećete s mjesta gdje se nalazite – ne postoji jedno središnje polazište. Prava struktura dolazi iz odnosa i povezanosti koje gradite. Tako i mi radimo: počnemo s nečim što nas zanima i postupno oko toga izgradimo okvir.
Projekt nije čvrst ni statičan. Mora se prilagođavati i reagirati na aktere koji se s vremenom uključuju. Na primjer, kad pronađete parcelu – projekt se mijenja. Kad uključite članove zadruge – prilagođavate ga njima. Zatim razgovarate s bankom – projekt se opet mijenja. Pa s upraviteljem – i opet dolazi do promjene.
Na kraju, ono što doista nosi projekt nije neka fiksna osnova, već mreža ljudi, uvjeta i odnosa koju ste oko njega izgradili.
Zapravo govorite o rizomatskom pristupu u arhitektonskom razmišljanju i djelovanja?
Da, to je definitivno Deleuzovski koncept, i ključan je za način na koji radimo. Takav pristup je nužan, iako zna biti iscrpljujući i zahtjevan na više razina.
Postoje različiti oblici organizacije i neki su učinkovitiji u određenim kontekstima. Na primjer, hijerarhijska struktura može dobro funkcionirati u pojedinim fazama projekta. Ali rizomatski pristup djeluje drugačije – prikladniji je za drugačije faze i vrste izazova.
Mi to često opisujemo kao stalni proces otvaranja i zatvaranja – unfoldinga i foldinga. Ponekad otvarate stvari, kao da otvarate Pandorinu kutiju. Možda krećete s dobro oblikovanom i kontroliranom idejom, vašim „dragocjenim projektom“, ali čim uključite druge aktere, situacija se zakomplicira. Pojave se različiti interesi i morate pregovarati, prilagođavati se i rekonstruirati projekt kroz te odnose.
Zatim dolazi trenutak zatvaranja – ponovno morate uvesti red u tu kompleksnost. Potrebna vam je verzija projekta koja je koherentna i lako prenosiva. Primjerice, kad idete u banku, ne možete pokazati cijeli kaos. Trebate prezentirati čistu, atraktivnu verziju – poput poklona s lijepom mašnom. Isto je i kada razgovarate s građevinskim inženjerom: izvučete samo ono što je za njega relevantno, prevedete to na njegov jezik i date mu konkretne informacije koje su mu potrebne.
Stalno se krećete između te dvije faze: otvaranja kompleksnosti i stvaranja rizomatskih struktura, pa zatim zatvaranja u stabilnije, ponekad hijerarhijske oblike. Taj proces dovodi do onoga što sociologija naziva punktualizacijom – kada se kompleksni sustav svede na jednu jasnu točku u mreži. Iznutra je možda i dalje kaotičan, ali izvana djeluje jasno i upravljivo.
Knjižnica “Gabriel Garcia Marquez”, Barcelona, foto: SUMA Arquitectura
Na predavanju ste pokazali projekte u kojima radite s drvom, dok u vašim ranijim radovima taj materijal nije bio prisutan. Bi li se moglo reći da kroz praksu prolazite kroz određene faze – kao da se iznova pronalazite, ili su te promjene su samo odgovori na nove arhitektonske probleme?
Da, drvo je nešto na što smo naišli spontano, kako sam spomenuo na predavanju. Nismo imali nikakvo formalno obrazovanje vezano uz rad s drvom.
Prvi put smo se s tim materijalom susreli kad smo pobijedili na natječaju za knjižnicu na Kanarskim otocima. Materijal se savršeno uklopio u prostorni koncept.
Osim toga, rad s drvom nam je bio sličan izradi maketa u uredu, što nam je bilo vrlo prirodno i blisko. Kako smo nastavili raditi, otkrili smo i ekološke prednosti drva, pa smo ga počeli sve češće uključivati u projekte. No taj prvi projekt na kraju nije bio izgrađen u drvu – i nismo sudjelovali u izvedbi, što nam je bilo razočaravajuće.
Kod projekta zadruge, OUR-SHELVES-HOUSES, korištenje drva imalo je potpuni smisao. U drugim materijalima to jednostavno ne bi funkcioniralo na isti način. Na primjer, da smo htjeli graditi od betona, prvo bismo morali napraviti cijeli drveni okvir da bismo ulili beton, a onda bismo taj okvir skinuli. Pa smo si rekli – zašto jednostavno ne ostaviti taj drveni okvir kao strukturu?
Zatim smo sudjelovali u natječaju za Centralnu knjižnicu u Helsinkiju. Budući da je Finska zemlja u kojoj je oko 80% površine pod šumom, pomislili smo – idemo do kraja. Naš prijedlog je koristio najviše drva od svih. Nismo pobijedili, ali onda je došao projekt u Barceloni. Tamo je gradska uprava upravo počela podržavati gradnju u drvu. Predložili smo projekt temeljen na tom materijalu – i ovaj put je bio odabran.
Jedan od razloga zašto radimo s CLT-om (križno lamelirano drvo) je taj što se jako dobro povezuje s našim načinom projektiranja – posebno u organizaciji prostora i volumena. S CLT-om vrlo lako možete definirati i zatvoriti prostor. Kao da radite kutiju: odlučite gdje ide otvor i prostor već dobiva svoj karakter.
Mnoge arhitektonske značajke odmah su vidljive kroz samu konstrukciju. Za razliku od drugih sustava gdje prvo gradite strukturalni okvir, pa ga punite slojevima, ovdje već u prvim koracima imate sve osnovne elemente. To je vrlo u skladu s našim načinom rada.
Naravno, još uvijek postoje izazovi. Ponekad je gradnja nešto skuplja. Još uvijek postoje predrasude prema drvu. A kada se na gradilištu pojavi problem, drvo često automatski bude označeno kao krivac – kao da je ono uzrok svemu. Ljudi znaju reći: „Pomaklo se, pa znate, to je drvo, ono ‘radi’, to je živi materijal.“ Ali nije – to je mrtav materijal. Da, može reagirati na vlagu ili promjene u okolini, ali to nije razlog da se na njega uvijek svali krivnja. Još uvijek razvijamo tu tehnologiju kao društvo. Ona ima potencijal da promijeni izgled naših zgrada i gradova te značajno smanji njihov ekološki otisak. I s tim razvojem treba nastaviti.
Rekli ste da drvo nije baš uobičajen materijal za gradnju u Španjolskoj. Gradnja drvom tradicijski je prisutna u sjevernoj Hrvatskoj, ali ne i u ovom našem mediteranskom priobalju. Da li je moguće objekte poput knjižnice u Barceloni npr. izraditi u Splitu?
Kad birate materijal, prvo što možete uzeti u obzir je njegovo porijeklo. Bor je osnovna sirovina za CLT ili lamelirano drvo, a mediteranski bor raste posvuda duž obale. Dakle, sirovina je prisutna lokalno, i samo je potrebno imati proizvodne pogone koji mogu preraditi taj materijal što bliže gradilištu. Trošak prerade i ekološki otisak pritom su vrlo niski.
Što se tiče primjene, posebno kada su u pitanju konstrukcije koje su zaštićene od kiše, na drvo se možete sasvim pouzdati – tu nema problema. Ako oblažete zgradu drvom, onda treba uzeti u obzir izloženost suncu i način održavanja kroz godine. No, svi znamo da je drvo dugotrajan materijal – uostalom, vidjeli smo gredu staru 17 stoljeća u Dioklecijanovoj palači.
Postoje rasprave o dugotrajnosti ljepila koja se koriste u lameliranom drvu, bilo da se radi o CLT-u ili drugim sustavima, ali realno, govorimo o zgradama koje bez problema mogu trajati 50, 60, 70, pa i 100 godina. A s tim aspektima ćemo se znati nositi kada za to dođe vrijeme.
Knjižnica “Gabriel Garcia Marquez”, Barcelona, foto: SUMA Arquitectura
A cijena? Koliko je drvo skuplje u odnosu na beton, recimo, kod vaših knjižnica?
Rekao bih da ako se napravi usporedba isključivo kao analitička vježba, ona zapravo nije sasvim pravedna – jer vjerojatno izostavlja mnoge aspekte koji se ne uključuju u takvu analizu.
Kada gledamo samu cijenu, ako usporedite CLT sustav s tradicionalnim betonskim sustavom s gredama i armaturom, CLT je skuplji. No, prvo, s CLT-om stvarate cijeli objekt – ne samo konstrukcijski okvir. Drugo, smanjujete vrijeme izgradnje. Na primjer, izgradnja jedne male kuće u CLT-u može potrajati jedan do dva dana. Kod betona, najprije morate napraviti oplatu i sve traje znatno duže.
Također, u tu usporedbu ne ulazi ekološki otisak. Ekološki utjecaj industrijskih procesa nije u potpunosti uključen u cijenu koju investitor plaća izvođaču.
Ako ste svjesni tih okolnosti, možete reći: “OK, uštedio sam tisuću eura,” ali ste možda stvorili puno veći problem za okoliš, ili ste produžili trajanje gradnje za nekoliko tjedana. Osim toga, možda ćete morati dodavati dodatne elemente – npr. više pregradnih zidova, uz betonsku strukturu.
U slučajevima kao što je naš projekt zadružnog stanovanja, korištenje nekog drugog materijala vjerojatno bi bilo kompliciranije – ili skuplje. Zato ne volimo pristupati temi previše analitički, razdvajajući elemente, nego gledamo stvari sustavno, kroz širu sliku.
Dakle, da – ako gledate izolirano i uspoređujete samo cijenu kvadratnog metra, CLT jest nešto skuplji. No treba uzeti u obzir mnogo više faktora. U tijeku su i neka istraživanja koja pokušavaju napraviti poštenije usporedbe. Ipak, cijena ostaje tema koja opterećuje razmišljanje mnogih investitora i izvođača kada je riječ o korištenju drva.
Knjižnica “Gabriel Garcia Marquez”, Barcelona, foto: SUMA Arquitectura
Knjižnice su neka vrsta vaše arhitektonske specijalizacije. Unatoč uvriježenom mišljenju da su knjige danas suvišne u digitalnoj eri, vi naglašavate knjižnicu kao društveni prostor. Možete li to komentirati?
Moje stajalište je da je način na koji se dovodi u pitanje knjižnica kao program vrlo sličan načinu na koji su ugroženi i drugi arhitektonski tipovi.
Facebook i Instagram dovode u pitanje trgove kao mjesta susreta i socijalizacije. Teams, Google Meet i Zoom dovode u pitanje uredski prostor. I to se već događa. Pandemija COVID-a ubrzala je tu situaciju, jer više nismo mogli izlaziti. No mislim da je to također bila prilika da shvatimo koliko je važno susretati se uživo, socijalizirati se i dijeliti fizički prostor s drugima. Tu vidimo našu priliku.
Mi istražujemo što arhitektura može dodati tim pitanjima. I to je nešto što moramo razumjeti kao disciplina i aktivno razvijati. Ne radi se samo o tome da pružimo određenu funkciju-jer se te funkcije često mogu odvijati i negdje drugdje-nego da stvorimo uvjete za iskustvo koje se ne može zamijeniti.
Tijekom rada na projektu knjižnice imali smo neku vrstu internog mota, naše vlastite smjernice. Jedna od rečenica bila je: “Ako stane u e-mail, nismo zainteresirani za to.” Mislili smo da ima više smisla imati knjižnicu mirisa i tekstura nego samo objediniti sva Shakespeareova djela. Ta djela su već dostupna online, na razne načine.
Ali ono što je vrijedno jest specifično iskustvo koje prostor može ponuditi-intenzitet pristupa znanju na način koji je tjelesan, prostoran i ljudski. To je ono što trebamo jačati kao arhitekti, i to je ta dodana vrijednost koju možemo unijeti.
Knjižnica “Gabriel Garcia Marquez”, Barcelona, foto: SUMA Arquitectura
Knjižnica u Barceloni svojevrstan je fenomenološki katalog različitih osjetilnih iskustava; Elena je objašnjavala na predavanju kako ste određenim prostornim rješenjima, pa i samim odabirom opreme imali namjeru potaknuti određene neurološke aktivnosti u mozgu kod korisnika.
Da. Ponekad to može izgledati kao neka vrsta socijalnog inženjeringa, ali zapravo se radi o tome da taj izazov s kojim se suočavamo nije samo arhitektonski problem.
On uključuje sudjelovanje knjižničara, predstavnika susjedstva, stručnjaka za neuromarketing i mnogih drugih koji moraju donijeti svoje znanje kako bi se iskustvo korisnika podiglo na višu razinu.
Jer na kraju, pitanje je: kako učiniti da odlazak u knjižnicu bude vrijedan truda? Ljudi će reći: “Tu knjigu mogu pronaći kod kuće, imam je online – zašto bih išao u knjižnicu?”. Ideja je: ideš tamo zato što će način na koji ćeš čitati i ono što ćeš tamo otkriti biti nešto što ne očekuješ. Nešto što sigurno nećeš dobiti online.
A to zahtijeva godine i godine rada i iteracija. Vraćali smo se i opet išli naprijed da bismo stigli do ove točke, i čak sada vidimo mnogo stvari koje bismo mogli napraviti bolje. Ali ipak, kada odeš tamo i vidiš iskustvo, i čuješ komentare korisnika i osoblja, to je zaista lijepo.
Od početka smo radili s idejom da knjižnica pruža raznolike “ekosustave” korisnicima – glavna zbirka nije samo u knjigama, nego u različitim prostornim iskustvima. Ideja je bila da svatko pronađe svoje mjesto – bez obzira na dob ili interese. Netko će pronaći svoj kutak, svoju “dnevnu sobu”, udobnu fotelju i roman na sate… drugi će proći brzo, kao kroz buvljak… netko će otići na čitateljski klub, predstavljanje knjige ili u kazališnu dvoranu.
No, ta ideja “pronađi svoje mjesto” na kraju se pretvorila u redove ispred knjižnice prije nego što se ujutro otvore vrata – ljudi jednostavno čekaju i onda tko prvi, njegova djevojka. Imali smo čak i situaciju da je par sjedio i čitao roman u kutu pokraj fotokopirnog aparata, odmah uz uredski prostor. Vidio sam ih kako se drže za ruke; vjerojatno su tamo proveli sat ili dva, čitajući u tom neobičnom kutku. Dakle, od ideje o svom osobnom, posebnom prostoru došlo se do toga da je dovoljno samo – pronaći bilo koje slobodno mjesto za sjesti.
No, popularnost knjižnice u jednom trenutku je postala i problem. Mogu ispričati anegdotu: dolazile su čitave grupe turista, posebice iz Azije – 20 do 25 ljudi u grupi, svi s audio vodičima u ušima, dok bi vodič ostao vani s radiovezom jer nije mogao govoriti unutar prostora zbog buke. Bilo ih je toliko da su lokalni stanovnici počeli negodovati – tijekom razdoblja najveće popularnosti osjećalo se da je hype možda otišao predaleko.
Knjižnica “Gabriel Garcia Marquez”, Barcelona, foto: SUMA Arquitectura
Što je za vas dobra arhitektura?
Rekao bih dvije stvari. Prvo, arhitektura je u mnogim aspektima unaprijed zadana disciplina. Recimo da je 99% arhitekture koju vidimo oko sebe standardizirano, unaprijed definirano na razne načine. Zato me najviše zanima ona arhitektura koja izlazi iz tih okvira – koja preuzima rizik. Ona koja pokušava napraviti nešto više. Koja rješava neki konkretan problem ili, još zanimljivije, definira novi problem koji treba riješiti. Ta ideja preuzimanja rizika, iskoraka prema naprijed, skoka u nepoznato ili popunjavanja neke praznine, to mi je izrazito privlačno.
A druga stvar koju cijenim je koherentnost u načinu na koji je taj projekt društveno izgrađen. To ne znači društveno samo u smislu ljudske komponente.
Jedan od mojih pristupa društvenom konstruktivizmu podrazumijeva da „društveno“ više ne uključuje samo ljude, a danas mnogi sociolozi to tako i razumijevaju.
Ulogu imaju i neljudski čimbenici, razne prirode. Dakle, način na koji projekt – taj rizik, to rješenje ili nova ideja – biva izveden, sastavljen, izgrađen i to na dosljedan i smislen način, to mi je jako važno.
Kad vidim ljude koji se usude napraviti taj iskorak, koji pomiču granice discipline i uspiju oko toga izgraditi cijeli jedan ekosustav, a da je to sve i jasno i logično i kvalitetno izvedeno, tada skidam kapu. To volim. To za mene jest dobra arhitektura.
Guillermo Sevillano sa studentima FGAG-a, Split Tendecies, foto: Damira Kalajžić
I zadnje pitanje, kakvi su vam dojmovi o Splitu? Ljudi iz Splita često kažu da je to “najlipši grad na svitu”. Jeste li ga doživjeli kao inspirativnog, i što vam se posebno svidjelo?
Pokušat ću dati ne samo politički korektan odgovor – iako nam se grad stvarno sviđa – već reći i nešto konkretno.
Prvo što bih istaknuo je da nas je krajolik odmah impresionirao. Sletjeli smo na aerodrom i odmah vidjeli planine – kraj je vrlo brdovit. Shvaćam da se urbanizirani jug Hrvatske, nalazi u vrlo uskom prostoru između planina i mora. Taj pejzaž je vrlo dojmljiv. A i cijeli taj mediteranski karakter jako nam je privlačan.
U tom smislu, osjećamo se gotovo kao kod kuće. Ono što nas je također oduševilo je kombinacija raznih vremenskih slojeva prisutnih u gradu.
Split sadrži elemente gradova koje već volimo. Ima rimske arhitekture, koju obožavamo, ima venecijanske utjecaje koji su također jako inspirativni, srednjovjekovne građevine…
I onda naravno, imate palaču – i to je doista nešto jedinstveno. Kad vas netko pita: „Gdje odsjedate?“ – a vi odgovorite: „U palači.“ Zapravo boravite unutar palače koja je s vremenom postala živi, transformirani prostor. Palača za narod.
I to je ideja koja nam je bliska – to smo radili i u knjižnici: omogućiti korisnicima kvalitetne prostore, u kojima su uživali nekoć samo privilegirani. Prostore poput onih u kojima je uživao Dioklecijan – a koje danas koriste obični ljudi. To je nešto vrlo snažno.
Naravno, danas imate i turizam koji preuzima velik dio grada. To je situacija koju susrećemo svugdje, ali o tome kao društvo moramo razmišljati.
Kad smo prvi put bili u Veneciji, sjećam se – došli smo u 6 ujutro na Trg svetog Marka, a već u podne smo napustili centar i otišli u hotel na periferiji Venecije.
Tamo, na periferiji ste mogli vidjeti prave stanovnike, ljude koji zaista žive u Veneciji – gradu u kojem nema cesta. Možete se kretati samo pješice ili brodom po kanalima.
I to znači da vam se životna brzina smanjuje i to na razinu na koju niste navikli.
Sjećam se čovjeka u čamcu koji je razgovarao s osobom na prozoru, dok je treća osoba stajala na ulici. Sva trojica su razgovarala, dugo. I sve mi je to bilo jako lijepo, slušati ih na talijanskom i sve to promatrati. Pomislio sam: ovi ljudi još uvijek žive kao prije 300 godina. Ne mogu ubrzati svoj život jer im fizički prostor to ne dopušta.
I to je čudesno. A to je nešto što, u gradovima poput Splita, pomalo gubimo. Turizam vrši pritisak.
U tom smislu, više mi se svidio Trogir. Šetajući Trogirom vidjeli smo djecu koja su se igrala na ulici i rublje koje se sušilo na prozorima. Sve više odustajemo od tog života – i jednostavno ga prepuštamo turistima. I to je nešto što bismo možda trebali pokušati ponovno vratiti. Ali to nije lak zadatak. Jer, naravno, novac koji donose turisti nije lako odbiti.
Razgovarale:
Sanja Matijević Barčot
Dorotea Mandić
Split, 16. svibnja 2025.
Foto: Damira Kalajžić
Tekst je uz dopuštenje preuzet s portala Jutarnji list.
