Erupcija kiča u Bagdadu
U gradu u kojem u svakoj sekundi život visi na niti i u kojem na svakom uglu vrebaju bombaši samoubojice… estetika vjerojatno nije na prvom mjestu. Ipak, ljudima koji su emocionalno vezani uz Bagdad teško je gledati kako se uz sve nedaće koje su zadesile njihov grad događa još jedan prilično stravičan napad – napad neukusa. Tako ćete u centru grada vidjeti sjedište policije obojano u dvije nijanse ljubičaste, centralna banka je obložena pločama išaranim svijetlocrvenim prugama i svojim izgledom više podsjeća na ogromni bombon, nego na ozbiljnu instituciju, a gradski je most pak osvijetljen višebojnim fluorescentnim svjetlima…
Irački umjetnici i arhitekti za takvu situaciju okrivljuju korumpiranu i nesposobnu vladu, ali i obične građane koji odabirom šarenih boja žele odagnati mračnu prošlost i neizvjesnu budućnost. Trenutačno, nažalost, ne postoje nikakvi propisi koji bi odredili što je dopušteno, a što nije dopušteno raditi, kao u većini uređenih država. U arapskom je mentalitetu uvriježeno da sa zgradom možete raditi što vas je volja ako ste njen vlasnik. Upravo se zbog toga dogodila iznenadna urbanistička i arhitektonska anarhija i stravičan napad neukusa.
Desetljećima prije, tijekom vladavine Sadama Huseina, situacija je bila potpuno drugačija. Postojao je odbor umjetnika, arhitekata i dizajnera koji su odobravali boje za zgrade, ali i mnoge druge detalje. Tako je izgled grada bio poprilično uniformiran i suzdržan.
No, nakon invazije SAD-a 2003., uz vladu Sadama Huseina, raspao se i kompletan urbanistički i graditeljski sustav. Iako su Iračani počeli obnavljati svoj grad, nije postojala nikakva središnja institucija koja bi nadgledala, kontrolirala i odobravala različite radove. Tako su na jednom uglu neboderi koji bez pokrića kopiraju gradove poput Dubaija, a samo nekoliko koraka dalje još je prilično tradicionalan tip gradnje, ali s dodatkom „buntovničkih“ boja. Vladini se dužnosnici opravdavaju da nemaju dovoljno jake zakone koji bi mogli spriječiti građane da samovoljno boje i uređuju vlastite domove. Isto tako navode da zbog vrlo rasprostranjene korupcije mnogi vladini dužnosnici novcem, koji je namijenjen za obnovu, unajmljuju nesposobne poduzetnike koji rade jeftine preinake, a ostatak novca, naravno, trpaju u svoj džep. (Iako vjerojatno smatramo da živimo u puno organiziranijoj i uređenijoj zemlji od Iraka, ovaj scenarij nas ipak neodoljivo podsjeća na našu sadašnjost.)
Unutar ureda bagdadskoga gradonačelnika postoji odjel zadužen za dizajn i formiranje javnog ukusa, no na terenu se stvari gotovo uopće ne mijenjaju pa je odjel svakodnevno zatrpan pritužbama građana na račun izgleda glavnog iračkog grada.
Dizajner Mowaffaq al-Taey i umjetnik Qasim Sabti, koji su tijekom Sadamove diktature po njegovoj narudžbi projektirali velik broj zgrada, napad neukusa koji je preplavio njihov grad objašnjavaju činjenicom da su oni koji su cijenili i brinuli se za umjetnost, urbanizam i kvalitetnu gradnju odavno napustili Irak u potrazi za boljim životom. Sabti dodaje da, primjerice, niti jedan vladin dužnosnik nikada nije bio ni na otvaranju neke izložbe pa ga uopće ne čudi da više ne postoji nikakva briga za izgled grada. „Ljudi koji su trenutno na vlasti i koji upravljaju sudbinom našega grada do prije nekoliko godina su živjeli na selu, nemaju nikakva saznanja o gradskoj arhitekturi i umjetnosti, a i nisu imali gdje razviti svoj ukus. Sadam je također bio čovjek sa sela,” dodao je, “ali je bio dovoljno pametan da brigu o stvarima u koje se ne razumije prepusti kvalificiranim i stručnim ljudima.”
Neukus je preplavio i mnoge vladine urede koji su odjednom postali pretrpani plastičnim cvijećem, jeftinim slikama, raznobojnim sagovima i namještajem prilično upitnog dizajna. To nije nimalo čudno jer vladini dužnosnici na prilično neobičan i neprikladan način uređuju svoje urede. Tako u kupnju umjetnina čak šalju vlastite tjelohranitelje koji mobitelom fotografiraju par slika i zatim ih pošalju šefovima da donesu konačnu odluku koji će umjetnici i umjetnička djela krasiti njihove zidove i urede! Husein Ali al-Khafaji, sin poznatog iračkog umjetnik i vlasnik Karada galerije, izjavio je da redovito naplaćuje 1000 dolara za slike koje vrijede samo 100 dolara jer dužnosnici uopće ne razumiju umjetnost. “Oni ne znaju razliku između dobre i loše slike. Oni ne razumiju ništa, pa kako onda uopće mogu shvatiti što je vrijedno, a što ne?!” izjavio je al-Khafaji.
Većina tih umjetnika smatra da Bagdad prolazi najteže razdoblje svoje povijesti jer ga je, uz sve nedaće, zadesio i nekontrolirani napad kiča i loše arhitekture. Jedini spas, odnosno Božji dar za ispravljanje stravičnih grešaka, vide u velikoj pješčanoj oluji koja će smanjiti loš ukus i sakriti sve te novonastale grozote.
