Ozlijeđeni gradovi
Na Sveučilištu Columbia u New Yorku 14. i 15.10. održan je međunardni simpozij pod naslovom Injured Cities Urban Afterlives, s namjerom da se približi odgovorima na pitanja kao što su: kakav efekt imaju katastrofe na gradove, na njihove stanovnike i svijet općenito, ili kako možemo promatrati politike straha s kojima države reagiraju na svoju ranjivost? U seriji prezentacija i razgovora, međunarodna grupa umjetnika, pisaca, aktivista i individualaca direktno pogođenih ‘urbanim ozlijedama’ zamislila je kreativne načine re-invencije kao odgovora na urbane katastrofe. Iz gustoga programa možemo izdvojiti panel diskusiju pod nazivom ˝Injured Cities/Treshold Catastrophes˝, performans-predavanje ˝Witness to the Ruins˝ umjetničke grupe Mapa Teatro, panel diskusiju ˝Spatializing Afterlife˝ te završnu panel diskusiju ˝Art and Archive After Catastrophe˝.
U prvoj panel diskusiji predstavljena su tri istraživanja. U ˝Wounded Cities˝ Karen Till analizira posljedice projekata urbane obnove na lokalno stanovništvo; na primjeru Bogote i rušenja cijele gradske četvrti El Cartucho s ciljem gradnje urbanog parka Tercer Milenio postavlja tezu da ovakvi zahvati predstavljaju ‘rane’ ne samo za dislocirano stanovništvo nego za kolektivnu memoriju grada. Saskia Sassen u svom izlaganju ˝When the City Becomes a Technology for War˝ daje naslutiti smjernice svog šireg istraživanja o urbaniziranju rata, gdje upravo inzistiranje na nacionalnoj sigurnosti dovodi do urbane nesigurnosti, pitajući se može li i na koji način upravo grad, njegovi stanovnici i izgrađeni okoliš, postati tehnologija protiv rata. Ariella Azoulay, teoretičarka vizualne kulture iz Izraela, zaključuje sa svojom raspravom ˝Infra-Destructure˝, u kojoj postavlja tezu o dugotrajnim katastrofama kao posljedicama režima, koje postoje i traju. Rasprava propituje osnove ljudskih prava gdje Azoulay zaključuje da je ono što se vidi, u kontekstu globalnih protesta, buđenje svijesti o osnovnom ljudskom pravu: pravu na zamišljanju vlastite budućnosti.
* Mapa Teatro / Witness to the Ruins
Gradovi mogu biti ‘ozlijeđeni’ na bezbroj načina i oduvijek su bili podložni ‘kreativnoj destrukciji’, ali postavlja se pitanje koja destrukcija je kreativna i za koga, a koja je jednostavno ‘destruktivna destrukcija’. Umjetnička grupa Mapa Teatro predstavila je svoj projekt, ˝Witness to the Ruins˝, razvijen tijekom 10 godina rada s 12 obitelji iz već spomenute četvrti El Cartucho, koja je obrisana s lica zemlje da bi dala mjesto gradnji parka Tercer milenio. Performans predstavlja arhiv drugih performansa, odnosno dokumentaciju tri umjetničke akcije izvedene s lokalnim stanovništvom na licu mjesta tijekom procesa rušenja četvrti, dislociranja stanovništva i početka gradnje parka. Na ovaj način projekt grupe Mapa Teatro prerađuje i obnavlja memoriju lokalnog stanovništva, te temu urbanih politika i politika sjećanja, kroz hibridnu formu koja nije teatar niti muzejsko djelo. Tijekom sat i pol dugog performansa predstavlja se tihi otpor lokalnog stanovništva u sukobu s provođenjem gradske politike do njegovog konačnog izmještanja iz svog teritorija, a zanimljivo je primijetiti da je upravo projekt parka Terecer milenio dobio nagradu u kategoriji urbani razvoj i pejzaž na XXI. bijenalu arhitekture u Kolumbiji.
U iznimno zanimljivoj panel diskusiji ˝Spatializing Afterlife˝ svoj rad prezentirali su Eyal Weizman, Clive van der Berg i Teddy Cruz. Arhitekt i pisac Eyal Weizman bavi se analizom uloge arhitekture u izraelsko-palestinskom sukobu. Svojim posljednjim istraživanjem˝Forensic Architecture˝ u kontekstu sve veće urbanizacije konflikta postavlja tezu o zgradama kao dokazima političke plastičnosti, gdje je arhitektura istovremeno senzor i agent političke promjene .
* Eyal Weizman
Umjetnik, kustos i pisac Clive van der Berg, predstavio je svoja dva projekta iz Johannesburga: prenamjenu u muzeje dva od ukupno četiri zatvora koja su formirali kompleks Constitution Hilla, muškog zatvora za crnce ˝Number 4˝i ženskog zatvora ˝Woman’s Gaol˝. Zatvori na Constitution Hillu, sagrađeni još u 19.stoljeću, intenzivno su korišteni u periodu apartheida i bili su poznati po teškim uvjetima života i mučenjima . Pretpostavljajući da se sadašnjost ne može doživjeti bez simultanog doživljaja prošlosti, tehnikama mapiranja sjećanja i re-mapiranja prostora zatvora, u participativnom procesu s bivšim zatvorenicima pokušao pronaći zajednički jezik izliječenja od kolektivne traume.
* Clive van den Berg / ˝Woman’s Gaol˝
Arhitekt Teddy Cruz predstavio je svoj rad predavanjem ˝The Injured Public and the Search for a New Civic Imagination˝. Prema Cruzu, u kontekstu aktualne financijske krize koju uspoređuje s Velikom depresijom, ono što je ‘ozlijeđeno’ nije grad nego sama javnost, gdje je urbana kriza posljedica upravo ove šire, kulturne krize javnosti. Cruz analizira urbane dinamike nastale uslijed intenzivne migracije stanovništva iz Meksika u SAD, graničnog područja između Tijuane i San Diega, radije ih detektirajući kao mjesta proizvodnje nego potrošnje, kao mjesta kreativne akcije građana, koja potiču na promišljanje pojmova gustoće i vlasništva, pitajući se ulazi li u zadatak arhitekta dizajn političkih i socijalnih procesa , dizajn novih društvenih ugovora, mikro socioekonomskih inicijativa s ciljem otvaranja puta prema novoj građanskoj imaginaciji.
* Teddy Cruz ˝Manufactured Sites˝ / Teddy Cruz ˝Political Equator˝
Podlogu za završnu rasparvu ˝Art and Archive After Catastrophe˝ činila su izlaganja troje umjetnika: Walida Raada iz Libanona, Dinh Q Le iz Vijetnama i Shrin Neshat, iranske umjetnice u egzilu. Poveznica sve tri prezentacije je propitivanje uloge umjetnika i umjetnosti u nestabilnim socijalno-političkim uvjetima njihovih zemalja, društvena odgovornost i društveno angažirana umjetnost. Walid Raad, osnivač imaginarne fundacije Atlas Group čiji je cilj istraživanje i dokumentiranje suvremene povijesti Libanona, predstavio je svoj projekt ˝We Can Make Rain But No One Came to Ask˝ u kojem istražuje i arhivira jedan od bombaških napada koji su se događali u Bejrutu između 1975. i 1991. Projekt uključuje 17-minutni video koji otkriva fiktivnu priču o izmišljenoj suradnji dvije povijesne figure, fotoreportera Georgesa Semerdijiana i istraživača detonacija Yussefa Bitara, u maniri dokumentarnog filma, dovodeći u pitanje tretman povijesnih događaja kao istovremeno činjeničnih i imaginarnih, istinitih i izmišljenih.
* Walid Raad / ˝We Can Make Rain But No One Came to Ask˝
Shrin Neshat, autorica višestruko nagrađivanog filma Women Without Men, postavlja pitanje može li umjetnik biti aktivist, može li umjetnost i na koji način biti katalizator promjene u uvjetima političke represije i socijalne nejednakosti, zaključujući da je u takvim okolnostima aktivizam prirodni impuls i reakcija na okoliš, prije nego strategija.
Trend koji se može primijetiti među svim eksponentima na ovom dvodnevnom simpoziju je transdisciplinarni pristup problematici urbanih prostora konfilikta i traume, svojevrstan odmak od isključivo disciplinarnih alata karakterističnih za samo arhitekte, samo umjetnike, samo aktiviste ili samo urbane istraživače, te pomak prema širenju polja aktivnosti ili onome što bismo jednim imenom radije mogli nazvati ‘kritičnim prostornim praksama’.
Simpozij je organiziran pod vodstvom Centra za kritičku analizu socijalnih razlika, pod okriljem projekta ˝Engendering the Archive˝, višegodišnjeg interdisciplinarnog istraživanja o socijalnim razlikama i arhivskim praksama koje otkrivaju implicitne strukture moći koje određuju što društva pamte, a što zaboravljaju.
