Kupola osjetljiva na ljudski pokret

Od 6. listopada do 13. siječnja iduće godine u francuskom gradu Lille održava se Fantastic 2012, festival futurističkih koncepata u dizajnu i umjetnosti. „Metamorfoza u javnom prostoru“ jedna je od tema kojima se festival bavi, a na tom polju angažirano je 20-tak internacionalnih umjetnika koji su na proizvoljnim lokacijama unutar grada izložili svoje instalacije.
Lotus kupola nizozemskog umjetnika i arhitekta Daana Roosegaardea jedna je od njih. Šećući kroz grad, Roosegaard je naišao na „prekrasnu, ali napuštenu“, renesansnu crkvicu Sante Marie Madeleine u koju je odlučio postaviti svoju instalaciju kako bi, doslovce, novim svjetlom obasjao zaboravljeni prostor.

Kupola je sačinjena od stotine na svjetlost osjetljivih stiliziranih cvjetova lotusa, a unutar iste nalaze se senzori koji detektiraju ljudski pokret te usmjeravaju svjetlost prema ljudima. Kada je prostor prazan kupola je potpuno nepokretna, no kada osjeti prisustvo ljudi ona se pretvara u gotovo živo biće. Svjetlost, odnosno toplina, također utječu na otvaranje cvjetova pa se stvara dojam da kupola izravno komunicira s posjetiteljem. Njezini pokreti variraju od gotovo nezamjetnih do uznemirujuće dinamičnih, ovisno koliko ljudi se u pojedinom trenutku nađe u prostoru.

Svjetla pomalo sablasno slijede ljude dok znatiželjno orbitiraju oko kupole i na taj način stvara se interaktivna igra svjetlosti i sjena na zidovima crkve. Grafički otisci lotusa na renesansnim freskama i duboki bas zvukovi koji dopiru iz unutrašnjosti kupole transformiraju renesansno okruženje u, kako ju je Roseengaard nazvao, „tehno-crkvu“.
Studio Rooseengard sam je osmislio i izradio materijal od kojeg su napravljeni cvjetovi, a radi se o nekoliko tankih slojeva Mylara, posebnog poliestera koji zbog svojih termoplastičnih svojstava mijenja oblik kada je izložen toplini.

Lotus kupola kreirana je za grad i lokalno stanovništvo, a uloga joj je da aktivira ljepotu napuštene renesansne građevine te preispita dinamičan odnos između ljudi i tehnologije. Ona je neka vrsta medijatora koji spaja elemente arhitekture i prirode, prošlosti i budućnosti.
Studio Roseegaard u svom dosadašnjem radu bavio se sličnim temama: „U svijetu koji se kreće od analognog u digitalno, zanima nas što se dešava kada tehnologija prijeđe sa kompjuterskih ekrana na naše zidove, u naša tijela i urbani krajobraz kako bi stvorila poeziju u kojoj nestaju granice fizičkog svijeta“.