Dvjesto letećih tepiha
Jedina hrvatska umjetnica koja je svoj opus posvetila isključivo tapiseriji kao izražajnom mediju, Jagoda Buić, predstavlja više od 200 svojih monumentalnih radova nastalih u razdoblju od 50ih do danas.
Smještena u pomalo nezahvalnom i skučenom prostoru MUO-a, izložba obuhvaća većinom Buićkine tapiserije. No velika važnost je posvećena i skicama za scenografije, kostimografijama za kazališne klasike sve do recentnih radova rađenih u papiru, pomalo japanskog senzibiliteta. Upravo fizička veličina i prostorna pojavnost radova govori kako je riječ o nečemu što se ipak opire smještanju tapiserije u čisto dekorativnu funkciju.
Tapiserija je u svom povijesnom jednoznačju označavala flamanske i francuske utilitarno-estetske konvencije ili reprodukcije slika Rafaela ili Goye. Sa takvim naslijeđem tapiserija ulazi u avangardno 20.st. koje odbacuje bilo kakvu vezu sa prošlosti i njenim konceptima. Do 60ih godina biva potpuno zaboravljena, a tome pridonosi i napredak tehnologije koji omogućava automatizirano strojno tkanje. Tada nastupa mlada Jagoda Buić sa istodobno subverzivnim odnosom prema onome što je 20.st.odbacilo s prezirom-tapiserije koju (tim više) tka zajedno sa stoljećima očuvanim znanjem tkalja iz Sandžaka. Buićka tako postupno pokazuje zanimljiv spoj tradicije i odbacivanje bilo kakve referencijalnosti u svojim radovima.
Mnogo prije ( i mnogo lakše ) bi mogli odrediti njezine tapiserije kao skulpture u tkanini, dok je sama umjetnica često napominjala kako su njezini radovi integralni dio arhitekture-„omatanje arhitekture tkanjem“. U prilog tome svjedoči i njena suradnja sa Bernardom Bernardijem i Vjenceslavom Richterom, kao i sudjelovanje na izložbama EXATA ’51 i osvajanje glavne nagrade na Bijenalu u Sao Paolu 1975.godine. Radovi pokazuju Buićkino promišljanje forme kao slobodne, nedovršene strukture. Materijal koji je grub i neobrađen, podređuje djelovanju atmosferilija i tako dobiva specifične razlike u nijansi tkanine. Koristeći većinom primarne boje poput crvene i plave, maksimalno naglašava teksturu i motive na tapiserijama inspirirane folklorom, ali se također jasno odnosi prema poslijeratnim likovnim tendencijama poput enformela.
No značaj Buićke ne proizlazi isključivo iz njezine tehničke inovativnosti i sudjelovanja u najvažnijim likovnim zbivanjima 50ih i 60ih, enformela i organskih tendencija, već činjenica kako je Jagoda Buić gotovo jedina žena u Hrvatskoj u vremenu isključivo maskuline dominacije unutar likovnosti moderne. Diskurs modernosti-čak postmodernosti se očituje u infiltriranju posve „ženske“umjetnosti-tkanja u dominantno mušku povijest umjetnosti. Rad sa tkaninom, pletenje, patchwork, tkanje se kroz povijest čovječanstva poistovjećivalo sa ženskim radom, štoviše, ta djelatnost se prenosila isključivo matrilinearno. Žene su tkale, a muškarci kopali u kamenolomima. Upravo je Buićka uspjela povezati ta dva modaliteta i spojiti ih u svoje radove. Istodobno muška monumentalnost radova i suptilna ženska tehnika. Neminovno se tada javlja usporedba sa najvećom umjetnicom 20.st, nedavno preminulom Louise Bourgeois.
Nažalost, čini se kako MUO retrospektivom nije dovoljno istaknuo vrijednost Buićke za feminističku povijest umjetnosti, bilo namjerno ili slučajno. U postavu je mnogo više pažnje je posvećeno sistematizaciji njenog opusa i naglašavanju konteksta u kojem je stvarala. Također, vjerojatno bi i dojam radova bio mnogo snažniji u proporcionalno većem prostoru. No u svakom slučaju, izložba koja se ne bi trebala propustiti.
Izložba je otvorena do 15.kolovoza, više možete saznati na stranicama MUO-a
