Ženska povijest Bauhausa

Kada je 1919. godine u Weimaru otvoren Bauhaus, bilo je više prijavljenih žena, nego muškaraca. No, zašto onda pamtimo samo muškarce i ne možemo nabrojati niti jednu „bauhausicu“?

Kako to obično biva, povijest pišu muškarci, pa tako pamtimo Gropiusa, Kleeja ili Kandinskog. Ipak, Bauhaus je bila jedna od rijetkih umjetničkih škola koja je primala žene i u predvečerje nacističke vladavine obznanila potpunu jednakost muškaraca i žena. Barem je Gropius tako načelno tvrdio, smatrajući da „ne smije biti razlika između ljepšeg i snažnijeg spola.“ U stvarnosti su stvari bile malo drugačije, a samo su muškarcima bili omogućeni satovi slikarstva, oblikovanja i projektiranja. Ženama je bilo namijenjeno kukičanje. Gropius je, dapače, vjerovao da žene mogu razmišljeti samo u dvije dimenzije, dok muškarci mogu shvatiti sve tri!

Dvadesete su, barem u današnjoj perspektivi, bile doba popriličnog ženskog oslobađanja, osobito vidljivog u modi, tako da pojava i jednogodišnje obrazovanje na Bauhausu jedne žene, i to iz ovog dijela Europe, možda čudi samo na prvi pogled.
Ivana Tomljenović Meller prva je Hrvatica s formalnim obrazovanjem na Bauhausu, a ono što zaista čudi jest njezin posve marginaliziran položaj u službenoj povijesti umjetnosti/arhitekture i još uvijek nesustavno prezentiran opus.  Muzej grada Zagreba krenuo je u ispravljanje takvog razmišljanja kroz izložbu o njenom životu, rekonstruiranu preko obiteljskih albuma Mellerove. Naglasak izložbe mnogo je više stavljen na intimnu, autobiografsku dimenziju života jer, kako objašnjava kustosica Leila Mehulić, „njezino je stvaralaštvo bilo tek u ograničenom opsegu prožeto likovnim rukopisom Bauhausa, ali reflektira duhovno ozračje zajednice kojoj je pripadala tijekom 1929. i 1930. godine.“

Fotografija je bila njezin najizražajniji medij u kojem je koristila sve karakteristike novog vremena: vertikalnu perspektivu i donje rakurse, efekte svijetlo-tamno, dvostruku ekspoziciju, dok je u fotomontažama pokazivala izraženiji politički angažman, primjerice „Diktaturom u Jugoslaviji“. Većinom je fotografirala svoje kolege, kao i događaje u školi. Porijeklom iz dobrostojeće obitelji, Mellerova je gajila napredne ljevičarske stavove, što u razdoblju Banovine Hrvatske i banovanja njezina oca nije bilo dobrodošlo.

Slikarsko obrazovanje započinje u klasi Ljube Babića, zatim odlazi na bečku Kunstgewerbeschule i konačno, ponukana predavanjem Hannesa Meyera, 1929. godine odlazi u Dessau. Jednogodišnje obrazovanje u Dessau bilo je presudno kako bi usvojila osnovne ideje Bauhausa, a za sada je veliki dio njezina opusa dio jedne privatne zbirke. Nakon prekida s Bauhausom, bavila se scenografijom i dizajnom.

Umrla je u Zagrebu 1988. godine. Bez obzira na količinu i kvalitetu opusa, pojava Mellerove u kontekstu najvažnijih europskih umjetničkih gibanja vremena smatra se važnim dokumentom vremena. Svakako važnijim od povijesnih ispisivanja pseudosentimentalnih životnih priča koje ističu njenu osamljenost uvjetovanu nedostatkom životnog partnera i potomaka, čemu se najčešće pribjegava. U prilog proučavanju ženske povijesti Bauhausa dobro će doći i nedavno objavljena monografija kustosice Ulrike Muller „Bauhaus Women“, a više o izložbi o Ivani Tomljenović Meller, koja u Muzeju grada Zagreba traje do kraja siječnja, pogledajte ovdje

Materijali preuzeti sa MGZ i Kolekcija Marinko Sudac