Građani vs. bageri

Praksa pokazuje da inicijative poput Prava na grad imaju uspjeha

Piše: Barbara Matejčić

Devedesetih godina prostorne devastacije u Hrvatskoj su se uspješno provodile uz tek sporadične i pojedinačne javne reakcije stručnjaka, da bi se u drugoj polovici dvijetisućitih konačno mobilizirali građani – uglavnom predvođeni civilnim udrugama – i preuzeli ulogu ”savjest javnosti” kada je riječ o nekim segmentima razvoja sredina u kojima žive. Tako su građanske inicijative testirale svoju snagu prosvjedujući, organizirajući razne akcije pa i vježbajući građanski neposluh odPule do Dubrovnika.

Ne damo Varšavsku;  Foto: Damir Gamulin Gamba

Na nacionalnoj razini se k ao najpoznatija takva inicijativa nametnulo zagrebačko Pravo na grad, koje je sad već četiri godine primarno koncentrirano na poslovno-stambeni projekt Cvjetnoga trga u Zagrebu. Iako je inicijativa dobila veliku podršku građana, investitor – Hoto grupa – je pak uz punu podršku gradske vlasti na dobrom putu da realizira taj projekt. Posljednja ”linija obrane” jest Varšavska ulica, u kojoj bi trebala biti sagrađena izlazna rampa za podzemnu garažu tog kompleksa, čime bi pješačka zona u centru Zagreba postala prometnom. Iako su se građani dobro organizirali pa su postavili i kontejnere te su danonoćno dežurali u Varšavskoj ulici dok ih interventni policajci nisu doslovce odnijeli (više ovdje), a velikim prosvjedom prošlog tjedna su pokazali i da nisu tek šačica ljudi čija se volja može tako lako zanemariti, vlada opće uvjerenje da su male šanse da se uspije trajno zaustaviti gradnja u Varšavskoj. Praksa nas je naučila da vlast provodi ono što odluči, no može li se takva praksa mijenjati?

*foto: Pravo na grad

Primjeri sličnih inicijativa, pa čak i u Hrvatskoj, pokazuju da može. Prije četiri godine uPuli je privatni investitor prezentirao gradskoj upravi plan za bivšu vojnu zonu Katarina, gdje je želio izgraditi elitno naselje zatvorenog tipa u sklopu kontroverznog državnog projekta “Brijuni rivijera”. Pulska grupa, koju su osnovali arhitekti izPule, tada je organizirala međunarodnu arhitektonsku radionicu na kojoj su studenti ponudili alternativna rješenja za tu lokaciju. Gradska uprava je odbila studentske ideje i nastavila se zalagati za privatizaciju te nekoć vojne zone pa je  Pulska grupa započela seriju aktivnosti poput tribina, predavanja, demonstracija, ali i stimuliranja građanske neposlušnosti u obliku neformalnog korištenja područja namijenjenog gradnji. Tako su se na Katarini organizirali glazbeni festivali, sportski događaji i slično. Nakon dvogodišnjeg javnog pritiska, gradska je uprava unijela izmjene u urbanistički plan i odustala od ekskluzivnog naselja te namijenila Katarini funkciju novog gradskog naselja s javnim sadržajima i šetnjicom uz obalu.

*bivša vojna zona Katarina,***;  demonstracije, 2007.  ; Foto: Dejan Štifanić

O sličnim inozemnim akcijama kojima se nije vježbalo tek pravo građana na javno iskazivanje stava, iako ni to nije zanemarivo u zemlji duge tradicije šutnje, već su se postigle i neke konkretne promjene, razgovarali smo s Emilom Jurcanom iz Pulske grupe. Za inicijative koje nam je naveo, Jurcan kaže da su konstruktivne, što znači da nisu usmjere samo na očuvanje postojećeg stanja, već stvaraju alternative, daju prijedloge o tome kako bi se prostor mogao koristiti, i to ih čini uspješnijima. ” Kada investitor i vlasti smatraju da je posao završen i da nema vise mjesta za prosvjed jer je dokumentacija usvojena, a dozvole izdane, tada počinje prava borba. Gdje prestaje papirologija, počinje život”, kaže Jurcan, aludirajući na samoorganizaciju lokalne zajednice koja aktivno utječe na promjene naizgled već zacementiranih odluka.

*Emil Jurcan, Pulska grupa                                                            *Katarina workshop izložba 2006.; Foto: Dejan Štifanić

Početke urbanih socijalnih pokreta obilježilo je događanje na kalifornijskom Sveučilištu Berkley, kada je 1969. godine Sveučilište htjelo izgraditi nove zgrade na tadašnjoj livadi. Studenti su se pobunili, osnovana je grupa “People’s Park”, koja je razbijala asfalt i sadila stabla stvarajući time park i u konačnici je uspjela spriječiti izgradnju. Taj je park danas mjesto slobodnih političkih govora, slično kao londonski Hyde Park, te je  postao simbol studentske pobune i demokracije.

Nakon ujedinjena Njemačke, Berlin je postao europski centar takvih akcija. Neki od poznatijih primjera zauzetih prostora u Berlinu su kvartovi  Kreuzberg i Friedrichshain, koji se nalaze u središtu grada, uz obalu rijeke Spree. Prema službenim planovima u tim je dijelovima grada trebalo biti izgrađeno novo elitno naselje, ali su ljudi koji koriste obalu počeli razvijati nove metode djelovanja kako bi spriječili taj plan. Zahtijevali su od političara da ih prepoznaju kao ravnopravne sudionike u razvijanju gradskog prostora, a  istovremeno su osnovali masovan pokret i organizirali nekoliko velikih demonstracija kako bi potaknuli ljude da glasaju protiv urbanističkog plana. Na kraju je plan odbačen.

*Park Fiction, Hamburg

U to je vrijeme gradska uprava u Hamburgu također htjela izgraditi elitni kvart u lučkoj četvrti St. Pauli, tradicionalno poznatoj po prostituciji i gostionicama. Protivnici takvih planova su se organizirali u grupu „Park Fiction”, koja od 1995. godine organizira manifestaciju „Kolektivna proizvodnja želja” u parku u St. Pauliju. Kada je gradska uprava htjela prodati park privatnom investitoru, aktivisti se nisu usredotočili samo na protestiranje, već su pokrenuli paralelan proces planiranja u zajednici.

Prije jedanaest godina gradska je uprava u Amsterdamu željela komercijalizirati napušteno brodogradilište NDSM Wharf koje se proteže na 20.000 četvornih metara. Grupa aktivista se javila na natječaj i konkurirala privatnim investitorima s ponudom koja je bila kulturno, a ne gospodarski usmjerena. Grad je pristao da aktivisti urede brodogradilište, ali je 2005. godine ipak želio privatizirati tu zonu. Aktivisti su se pobunili i u tome uspjeli tako da i danas razvijaju javne sadržaje u tom  velikom prostoru.

*brodogradilište NDSM, Amsterdam

Početkom dvijetisućitih Atelier d’architecture autogérée (Atelje samouopravne arhitekture) pokrenuo je zajedno sa stanarima akciju u Parizu kako bi zauzeli javnu površinu koju je Grad namjeravao privatizirati. Na toj su površini organizirali javne kuhinje, kulturne manifestacije i gradske vrtove, u kojima su stanari počeli saditi povrće i cvijeće. To je bio početak “urbanog povrtlarstva”, koje je sve popularnije u Zapadnoj Europi. Tako, recimo, u Londonu djeluje grupa “Guerrila gardening”, koja noću sadi bilje po Londonu i na taj način zauzima javne površine koje su ili zanemarene ili namijenjene privatizaciji.

Takve se akcije uspješno ne provode samo u zemljama uređene i duge tradicije demokratskoga odlučivanja. Tako je u Ljubljani 2006. godine grupa aktivista zauzela prostor napuštene tvornice bicikla “Rog. Grad Ljubljana je tvornicu htio porušiti i ondje sazidati ekskluzivno naselje vila. Zauzimanje tvornice je bio protest protiv takvog plana i zahtjev da se tvornica ne ruši te da se koristi u javne i kulturne svrhe. Danas, nakon četiri godine, aktivisti su još uvijek u tvornici, a Grad je odustao od rušenja i ekskluzivnih vila te pristao da se ondje razvije kulturni centar.

Bernard Ivčić, stručnjak za promet angažiran u Zelenoj akciji, iznio nam je i primjer Beča. Beč, na kojega se Zagreb voli pozivati, očito ima drugačije metode odlučivanja o razvoju grada. Naime, prije nekoliko je godina Grad Beč krenuo s projektom gradnje takozvanih „volksgaragen” – garaža u rezidencijalnim četvrtima. ”U ovom je slučaju problem bio ponešto drugačiji nego zagrebački, gdje Gradska uprava želi izgraditi što više garaža u samom centru grada, iako je većina razvijenih europskih gradova odavno napustila takvu politiku”, kaže Ivčić. Te su se garaže uglavnom gradile ispod uređenih gradskih parkova, čija je estetika i funkcionalnost zbog izgradnje bila nepovratno degradirana. Zbog toga je sve više raslo nezadovoljstvo građana koje je kulminiralo u Bacherparku, kada su stanari okolnih zgrada u siječnju 2006. godine, unatoč velikoj hladnoći, odlučili kampirati nekoliko dana u znak prosvjeda protiv namjere Grada da napravi garažu ispod njihovog parka. Krajem proljeća su ponovno organizirali prosvjed u parku i na kraju su uspjeli u svojoj namjeri: Grad Beč je odlučio da neće graditi garažu ispod toga parka. I ne samo to, odlukom je gradonačelnika uvedeno pravilo da se ubuduće kod gradnje garaža prvo traži  mišljenje građane koji žive pored lokacije predviđene za garažu.

Ne damo Varšavsku;  Foto: Damir Gamulin Gamba

Dakle, Pravo na grad, kao i druge hrvatske inicijative usmjerene na poboljšanje kvalitete života u gradovima, nisu unaprijed osuđene na propast, makar im neprepoznavanje prava na grad – kao sastavnog dijela međunarodnog sustava ljudskih prava – u političkim gradskim strukturama uvelike otežava stvar.

Tekst je prethodno objavljenu Poslovnom dnevniku