Novi Zagreb nije geto!
Stvarajući sliku o Novom Zagrebu, teško da imamo drugu predodžbu o njemu osim da je spavaonica grada, mjesto sivog socijalizma i nedostatka galantne urbanosti. No udruga mladih muzeologa i povjesničara umjetnosti Kontraakcija, dala nam je misliti drugačije. Od 2009. nezavisna udruga Kontraakcija je pokrenula projekt Muzej Kvarta koji je bio posljedica potrebe za istraživanjem i razumijevanjem identiteta lokalnih zajednica unutar društveno-urbanističke specifičnosti novozagrebačkih kvartova (naselja). Postavljajući pitanje što je specifični novozagrebački identitet i detektirajući njegove promlematične točke, Kontaakcija je projekt Muzej Kvarta uspješno provela kroz tri kvarta: Travno, Središće i Zapruđe, a sada je na redu Stara Trešnjevka. Sa članovima i pokretačima Kontraakcije Marijetom Karlović i Vladimirom Tatomirom, pričali smo o ciljevima, svrsi i planovima za budućnost Muzeja Kvarta:
* Muzej Kvarta / Stara Trešnjevka
Objasnite malo vaš projekt Muzej Kvarta, koji su njegovi ciljevi, koliko mu multidisciplinarni pristup omogućava da uhvati „sve“ sastavnice nekog kvarta?
Funkcija Muzeja Kvarta u čitavom kontekstu je ispitati identitete- ne one koji nemaju temelja za razvijanje poput nacionalizma, već istraživanje povijesti, malih priča, vodstva po kvartu i mjestima koja su relevantna za život zajednice. Cilj je podignuti razinu vlastite vrijednosti kod stanovnika koja će im omogućiti da sami za sebe traže, da budu aktivni, da se educiraju o tome što vrijedi u njihovom kvartu, da mogu argumentirano tvrditi što vrijedi sačuvati, a što je prolazna moda. Želimo maknuti tu apatiju iz ljudi, da se ni za što ne isplati boriti. Postoji već jedna grupacija koja se odmah želi mijenjati, do njih najlaške dopireš, do nekih nikad ni ne dođeš, niti te čuju. Oni koji su imali začetak mišljenja, mi im doro dođemo jer oni u nama nađu oslonac, pitaju nas kako se obratiti raznim stukturama…Kako napraviti peticiju da se nešto negdje ne gradi, dovodi se umrežavanje ljudi koji nešto mijenjaju.
Pozitivna stvar kod multidisciplinarnog pristupa je ta da je Muzej Kvarta svojom definicijom ostao širok, omogućava 1001 ideju da se realizira unutar konteksta istraživanja i prezentiranja kvarta, da nisi striktno vezan za jednu metodologiju. Kada se baviš nekim lokalitetom, moraš moći izdvojiti ključne točke identiteta i ljude koji će se baviti pojedinim područjem kvarta. Ne izlažeš svoje osobne doživljaje, nego neke probleme koji se javljaju kroz proces. Najgore je kada često radimo s ljudima kojima to nije bilo nešto ni značajno ni bitno, osobito u Novom Zagrebu, „kvart“je bio podrugljiv termin, gotovo kao geto. Bilo je potrebno istražiti neki „kvartovski ponos“, identifikaciju, ali ne kroz Hrvatsku ili Dinamo, to je kriva vrsta ponosa. Ipak, super je da se kroz naš projekt stav prema kvartu promijenio, tako da su stvari puno lakše izvedive. Primjerice, započeli smo sa Središćem, koje je bilo planirano kao budući centar novog grada, Novog Zagreba. Njega je nemoguće nazvati getom jer on ima sve preduvjete za „normalno funkcioniranje“ i dobru povezanost sa starim dijelom grada. Predrasuda o Novom Zagrebu kao getu došla je isključivo od neznanja o njihovoj povijesti, planerskim idejama, i jedino što su 90-ih imali je nekakav nacionalizam.
* Muzej Kvarta / Središće
Koliko u čitavoj priči funkcioniraju mjesni odbori, lokalne zajednice, kakva je vaša umreženost sa institucionalnim ? Je li vaš projekt djelomično preuzeo njihovu ulogu?
Mjesni odbori nisu ni postojali- kao dio gradske administrativne stukture, samo formalno, ali oni nemaju nikakve ingerencije, pred izbore se aktiviraju sa strategijom decentralizacije i slanja zastupnika u skupštinu, a u stvarnosti nemaju ni svoj žiro račun, proračun i idu preko Ureda za mjesnu upravu pri Gradu. Oni eventualno mogu urgirati za postavljanje jedne klupe, za neke komunalne prohtjeve eventualno, imaju novac za obilježavanje državnih svetkovina, i to je sve.
Mjesna zajednica i niz birokratskih prepreka ne dozvoljava da nešto radiš, oni ne žele nikakvo kulturno uzdizanje, promicanje planiranog urbanizma, jer se čitav Novi Zagreb zapad ne bi zazidao do Arene, ne bi došlo do golf terena u središtu Zagreba, kod kanala Sava-Odra. Nitko ne priča o zapadnom dijelu Zagreba koji se potpuno devastirao, južno od Sigeta. Naravno da je taj divlji urbanizam Laništa isključivo vezan uz promociju jedne osobe, gradonačelnika. Problematično je to da mjesni odbori gradske četvrti nemaju nikakvu ingerenciju nad samima sobom- nevjerojatno je to da ako želiš nešto raditi u nekoj četvrti, moraš otići do gradonačelnika da ti on odobri.
Veliki je problem i u Turističkoj zajednici Zagreba koja prodaje kič na Gornjem gradu, dok s druge strane nema interesa ni da postavi smeđu tablu- signalizaciju za MSU, a kamoli da u nekoj brošuri spomene rute koje predlaže Muzej Kvarta.
* Muzej Kvarta / Zapruđe
Kontraakcija postoji tri godine i ostvarili ste projekt Muzej Kvarta u četiri zagrebačka kvarta: Središće, Travno, Zapruđe, Trešnjevka. Kakva su vaša iskustva s njima, njihove sličnosti i razlike; koje su njihove specifičnosti i početne točke promišljanja projekta?
Naša početna premisa u Novom Zagrebu bila je da dobro planirani urbanistički prostor omogućava bolji društveni život među stanovnicima. To nam se dokazalo točnim nekoliko puta kroz NZ, koji je svugdje planiran drugačije: u jednom smo trenutku otišli u Sopot u kojem nikada nije planiran javni prostor, tako da se tamo ljudi praktički ne znaju, ne druže, nemaju zjedničko mjesto. Tamo je projekt bilo nemoguće raditi, nismo uspjeli organizirati niti jednu radionicu, ostvariti kontakt ni sa kime, uputiti ljude u to što radimo. Nije bilo udruge koja tamo funkcionira, prostori mjesne zajednice su na prvom katu nebodera… Tu se demonstrira promašaj urbanizma, na način da je kvart okružen cestama, a na perimetrima su „javne zgrade“, koje su sada pretvorene u poslovne zgrade, a u međuprostoru su natiskani stambenjaci za 10.000 stanovnika.
Zapruđe, s druge strane ima taj veliki javni prostor u kojem ljudi borave, i tamo je „sve svačije“, i imali smo najbolji feedback. Njihov trg je usred golemog zelenila, tako da gdje god prolaziš kroz kvart, dođeš do tog zelenila. Ljudi su i mnogo otvoreniji za suradnju. Kod Zapruđa je vidljiva Holjevčeva ideja o srebrnom gradu napretka, jednom pozitivnom modernizmu.
Vaš novi projekt je Trešnjevački salon (o kojem smo pisali ovdje), koji istražuje povijest Stare Trešnjevke i predstavlja jedan novi pristup proučavanju zagrebačkih kvartova. S kojim ste se problemima tamo susreli?
Kod Trešnjevke nas je angažirao Centar za kulturu Trešnjevka da zajednički napravimo projekt. Ona je također specifična i potpuno drugačija- tamo je struktura malih kućica za radnike i malih zgrada, ima modernističkh poteza oko Nehajske, jer je oduvijek bila preizgrađena. Ona je imala puteve i kućice već od početka 20.st, i dugo se nije smatrala važnijim dijelom Zagreba jer je bila iza pruge i tamo je većinom živjela radnička klasa. Dugo vremena „divlje“ građena jer je nitko nije smatrao vrijednom za planiranje. Tek sa zgradom Prve hrvatske štedionice, ona dobiva nove obrise. Ipak, prije devedesetih je postojao plan da se Trešnjevka u potpunosti remodelira, no to je s privatizacijom 90-ih posve iščezlo. Berlage Institut je imao ranih 90-ih tribine kako preoblikovati Zagreb, gdje se pratila nizozemska škola arhitekture. Dogovorena su dva modusa preoblikovanja Zagreba: kroz velike projekte i male akcije: saniranja Sloboštine, redefiniranje Trešnjevke. Nažalost, to ništa nije izvedeno, a nastavlja se i dalje izgradnja supstandarnih stanova- na malom zemljištu će se graditi zgradetne, sa stanovima bez dovoljno prozora, svjetlosti, bez parkirnih mjesta. Nastavlja se provincijalna moda građenja, osobito kroz boje fasade: limete ili marelice. Nemar je glavna odlika današnje Trešnjevke, a pod izlikom progresa. U takvoj situaciji, koja je posve drugačija od Novog Zagreba, ovdje ima mnoštvo slijepih ulica, malih obiteljskih kuća, nedovoljno zelenila, mi moramo pokazati ono što valja i ono što ne valja. Ona je iznimno slojevit kvart i u njoj će biti mnoštvo Ruta, zasigurno. O njoj postoji mnoštvo studija i u njoj funkcioniraju civilne inicijative, osobito Centar za kulturu i Galerija Modulor, koji daleko nadmašuju svoju primarnu funkciju.
* Muzej Kvarta / Travno
Dosad ste se bavili kvartovima u kojima je povijest slojevita, koncentrirana. No Zagreb se suočava sa novim megalomanskim građevinskim projektima novih kvartova za stanovanje koji demonstriraju nemoć i nepostojanje urbanističke vizije poput Novog Jelkovca, Sopnice. Može li i on biti središte vašeg istraživanja?
Novi Jelkovec je kvart u kojem možemo trenirati svoju struku, on je tipičan kapitalistički način getoizacije stanovništva, tamo su naseljeni ljudi na rubu egzistencije koji si takve stanove mogu priuštiti, to su ljudi koji ne trebaju biti svaki dan u gradu, a načelno su dio grada. Tim kvartom je stvorena čitava jedna nova podloga nezadovoljnih ljudi u u kvartu bez ikakavog sadržaja. Tamo je prije bila svinjska farma na kojoj je izgrađen kvart i kako bi se zaštitio grad od mirisa, napravila se barijera šikarom. Sada je tu kvart u kojem žive ljudi, a barijera je još uvijek ostala. To sve govori. A ljudi bi trebali raditi u obližnjim shopping centrima, oni su mjesto za integraciju, jedino mjesto koje može servisirati taj golemi dio grada. Tamo bi svakako trebalo intervenirati, to bi zahtjevalo treći princip rada, vjerojatno i rezidencijalni program u nekom od praznih Bandićevih stanova.
