Europska unija kao Kula babilonska?
Sutra, u 19 sati, u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti započinje performas Dalibora Martinisa pod nazivom „Simultani govor“ u kojem će dvanaest simultanih prevoditelja prevoditi njegov govor.
Nastupaju Dalibor Martinis i 12 prevoditelja: Wang Qiaolan, Lea Kovacs, Iva Stojević, Wissam Sleman, Jana Bušić, Kozuko Kono Hut, Ana Petrović, Morana Matković, Danijela Vukorepa, Željka Salopek, Irena Sertić, Marija Popović.
Dalibor Martinis izlazi za govornicu i započinje govor. Dvanaest prevoditelja simultano ga prevodi na 12 jezika. No, što se događa ako prevoditelji ne prevode njegove riječi, nego one Fidela Castra na mađarski, Mao Ze Donga na francuski, Osame bin Ladena na španjolski, Martina Luthera Kinga na ruski, Lenjina na turski, Josepha Beuysa na hindi, Kazimira Maljeviča na japanski, Andyja Warhola na arapski, Marcela Duchampa na kineski, Marinettia na svahili…?
Ili obrnuto, možda je Martinis taj koji prevodi prevoditelje jer je njegov govor sastavljen od svih navedenih?
Gusta je to smjesa ključnih tekstova dvadesetog stoljeća, govor svih govora, govorna opera – moglo bi se reći. Usto, poduka razumijevanju i nerazumjevanjz jezika, umjetnosti i ideologija.
Uspoređuje li nas Martinis s našim mitskim precima koji su tako veličanstveno pogriješili gradeći Babilonsku kulu? Je li riječ o ironičnom komentaru jezične konfuzije u parlamentu Europske Unije u koju ćemo uskoro unijeti još jedan jezik? Može li se iz tekstova velikih umjetnika i političkih vođa generirati neka sveopća sinteza zauvijek zaključenog 20. stoljeća ili je vraćanje izgubljenih podataka moguće jedino kroz nepovezane fragmente?
Nakon izvedbe slijedi promocija knjige „Dalibor Martinis: Simultani govor“ u izdanju Novembra i Omnimedije; grafičko oblikovanje Boris Greiner. O knjizi će govoriti Nada Beroš, Boris Greiner i Dalibor Martinis.
Dalibor Martinis jedan je od najvažnijih multimedijalnih umjetnika današnjice, a ujedno i jedan od pokretača Nove umjetničke scene krajem 60ih. Brojni perfomansi i videoradovi su obilježili njegovu karijeru, kao i suradnja sa Sanjom Iveković. Ambijent Trokut, prikazan u sklopu izložbe Mogućnosti za 71, 1971. godine u Galeriji suvremene umjetnosti, obilježava Martinisov iskorak u javni prostor. Godine 1973, na izložbi Trigon ’73 u Grazu, na kojoj su izlagali i umjetnici poput Nam June Paika, Valie Export i drugih, Martinis zajedno sa Iveković izlaže rad TV- Timer. Ubacujući svakodnevne zvukove, ili snimke vlastitih tijela u uobičajeni televizijski program, umjetnici su tim radom propitivali odnos stvarnosti i medija.
Martinis je 1997. godine predstavljao Hrvatsku na venecijanskom Biennalu serijom videoinstalacija i interaktivnih instalacija. Njegov interaktivni video performans gdje razgovara sa svojom snimkom iz 1978. imali smo prilike vidjeti 2010. u emisiji Drugi format, gdje nas uspio intelektualno zagolicati i nasmijati, dokazujući kako je itekako aktualan.
Više o Daliboru Martinisu pogledajte ovdje
