N.O.B. u Laubi?
U utorak, 1.svibnja, osim što će se većina prošetati do Maksimira na porciju prvomajskog graha, predlažemo da u večernjim satima prošetate do vjerojatno jedine kulturne ustanove koja će taj dan raditi- Laube. U 20 sati jedan od najvažnijih domaćih kipara mlađe generacije, Ivan Fijolić, predstavlja se ciklusom Neo N.O.B. u kojoj objedinjuje 7 monumentalnih skulptura inspiriranih poviješću narodnoslobodilačke borbe i javnim skulpturama koje su formirale vizualni jezik tijekom jedne generacije. Fijolić se u svoem radu inspira jednako s motivima stripa i pop-kulture, kao i političkim narativima, stvarajući istodobno duhoviti i kritički pogled na svijet.
U nastavu pročitajte ulomak iz teksta Ivane Hanaček „(Ne)popularna kultura sjećanja“:
„Novi ciklus skulptura Ivana Fijolića, naslovljen NEO N.O.B., nimalo se ne trudi prikriti reference na (hrvatsku) umjetnost soc-realizma, koja se kao dominantna oblikovna metoda razvijala svega četiri godine: od 1945. do 1949., kada se uslijed spleta novih političkih okolnosti i procesa destaljinizacije odbacuje (*1). Riječ je o marginaliziranoj umjetničkoj produkciji koja nije ušla u službene narative hrvatske povijesti umjetnosti ili se pak spominjala lapidarno. Za taj se dio umjetničke produkcije nažalost tvrdilo, kako to navodi Ljiljana Kolešnik u svojoj knjizi “Između Istoka i Zapada”, da je ostavila vrlo mali broj djela vrijednih spomena. Zašto se Fijolić, gotovo sedam desetljeća kasnije, vraća na teoretske postavke − ili bolje „naputke„ − Pavlova, Rozentala ili, u našem slučaju, Gamulina, koji su striktno propisivali teme, sadržaje i formalna rješenja za umjetnike, sužavajući time granice „umjetničke slobode“? Zašto su Fijoliću danas zanimljive reference na okolnosti proizvodnje „instrumentalizirane“ umjetnosti koja je trebala stvoriti „klasične prikaze sadašnjosti i veličanstvene borbe za sreću čovječanstva“? I koja značenja takve reference imaju u Laubi, najznačajnijoj privatnoj kolekciji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, koja u našim skučenim proizvodnim uvjetima zauzima važnu produkcijsku i reprezentacijsku ulogu?
Odgovore na ova pitanja moguće je potražiti osvrtom na središnju skulpturu iz ciklusa NEO N.O.B, nastalu po uzoru na (uz namjerna izkliznuća od originala) Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu, koji je 1948. bio podignut ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu. Fijolić, jedan od rijetkih umjetnika mlađe generacije kojemu je figurativna plastika u fokusu interesa, odabrao je referencu na Augustinčićev spomenik kao početnu točku poigravanja s estetskim i etičkim kategorijama socijalističke umjetnosti iz nekoliko razloga. Čini se kako je njegov odabir baziran na strategijama remakea filma Jorgena Lentha Savršen čovjek (*2), s razlikom da igru opstrukcijama „dvojice odraslih muškaraca“ umjetnik odlučuje igrati sam sa sobom. Fijolić si je dao zadatak da pronađe soc-realističku skulpturu „vrijednu spomena“ te da prema njenom predlošku načini novu koja ne smije biti kopija, ali mora biti izuzetno bliska originalu. Nadalje, težio je tome da preko soc-realizma pronađe put do klasične antike i renesansne umjetnosti, do grčkog kanona, do Doriforosa, Nike, Michelangela, a da pritom ostane dosljedan svom pop izrazu. Treća opstrukcija, na koju je umjetnik odgovorio kroz ciklus NEO N.O.B. jest „prevođenje“ pedagoške uloge soc-realistične umjetnosti u suvremeni kontekst, odnosno, aktualizacija principa stvaranja umjetnosti za „više ciljeve“(…)“
Intervju koji je za pogledaj.to s Ivanom Fijolićem radila Vanja Žanko pročitajte ovdje
1 O dekonstrukciji soc-realističke umjetnosti pisala je Ljiljana Kolešnik u knjizi Između Istoka i Zapada, hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, Zagreb, IPU, 2006.
2 Referira se na film The Five Obstructions koji je nastao u suradnji Lars von Triera i Jorgena Letha.
