Kopanje kao odgovor na pretjeranu ikoničnost
Serpentine Pavillion, londonska je arhitektonska atrakcija koju svake godine potpisuje jedan starchitect. Ove godine ta je zadaća dodijeljena Herzogu i de Meuronu na kojem su surađivali s kineskim disidentom Aiem Weiweijem. Paviljon, čiji je koncept bio promišljanje suvremene arheologije prethodnih 11 paviljona, konačno je dovršen, a jutros je održano njegovo otvorenje, iako je javnost većim dijelom bila skeptična na projekt čija je ideja bila mnogo više konceptualne, nego li kontekstualne naravi, odnosno njegova pojavnost nije bila središte projektantskog interesa.
Posvemašnja suprotnost ka hiperartikuliranim projektima prethodnika, paviljonima Gehryja i Nouvela, ovogodišnji paviljon većim dijelom ulazi pod zemlju pa je iz daljine gotovo i neprimjetan. Prilaskom objektu u fokus promatrača prvo ulazi gigantski plitki bazen sa zrcalnom podlogom ispod kojeg se nalazi intimno oblikovan prostor gdje je kao građevni materijal korišteno pluto.
Razlike u nivelaciji razlog su ulaženja u različite prostorne dijaloge s prethodnicima, dok sama pojavnost interijera djeluje poprilično asketski. Ipak, arhitekti su istaknuli svoje zadovoljstvo obavljenim, ističući kako cilj nije bio „prekrasnom parku nametnuti objekt koji će vikati: Pogledaj me, ja sam paviljon za 2012!“, a kako pravila Royal Parka nalažu, u trenutku zatvaranja i najmanji znakovi prisutnosti gradnje moraju biti uklonjeni.
Na otvaranju se, nažalost, nije pojavio sam Weiwei koji ne smije napuštati Kinu još neko vrijeme, a puštena je tek njegova snimka na kojoj objašnjava ideju: „Fokusirali smo se na sjećanje i prošlost. Napravili smo studiju u kojoj je cilj bio kopati u temelje značenja i smatram da je iz toga izašao jedan zanimljiv rezultat.“
Što vi mislite o ovogodišnjem Serpentine Pavillionu?
