Proaktivnim stavom prema boljem sutra

Na nedugo održanom 47.-om Zagrebačkom salonu – arhitektura i urbanizam dobili su posebno priznanje za Hotel Well u Termama Tuhelj, opsežni program dogradnje kongres/wellness hotela s četiri zvjezdice. Svoju prvu veliku realizaciju odmah potom okrunili su i s godišnjom nagradom “Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2012. godinu. Više nego dobar povod za razgovor s dvojicom mladih arhitekata iz ureda mikelić vreš arhitekti, Marinom Mikelićem i Tomislavom Vrešom.

Od osnutka ureda davne 2007. godine kontinuirano se bave istraživanjem različitih tipologija u projektima jednako tako različitih mjerila i raspona od individualnog stanovanja, društvene i javne namjene do turizma. Osim spomenutog i nagrađenog hotela, popričali smo i o njihovim počecima, aktualnim projektima, aktivnim gradilištima kao što je dječji vrtić u Krapinskim Toplicama i Stancija Aromatica u Istri, onima koje tek očekujemo u budućnosti kao školsku sportsku dvoranu u Dubrovčanu u Zagorju, ali i o nerealiziranima koji su zaustavljeni u određenoj fazi na papiru, uključujući prvonagrađene natječajne projekte – „kontroverzni“ prijedlog regulacije Kaptola te hotel Bačvice i zonu Brodarice u Splitu. Što imaju za reći o teškom stanju njihove miljenice kroz neizostavnu današnju situaciju i poziciju arhitekta u društvu, ali svakako i o vedrijim temama, pročitajte u širem pogledu na arhitekturu i urbanizam koji vam donosimo u nastavku.

Nagrađeni hotel Well u Termama Tuhelj_ foto I. Dorotić

Kao prvo, čestitamo na nagradi i prvoj velikoj i uspješnoj realizaciji. Kako su zapravo izgledali vaši počeci, kako ste započeli zajednički rad?

M: Ured je osnovan početkom 2007. godine, a pokrenuli smo ga na dosta neuobičajen način, drugačije od bilo kojeg ureda kojeg znam. Ja sam radio u nekoliko zagrebačkih ureda, a Tomislav je bio freelancer i obojica smo, svatko iz svojih razloga, zaključili da trebamo pokrenuti nešto svoje. Poznavali smo se kratko, upoznao nas je zajednički prijatelj Hrvoje Vidović, i prije samog osnivanja ureda zapravo nismo napravili niti jedan zajednički projekt. Obojica smo, naravno, znali što radi onaj drugi pa smo odlučili probati zajedno raditi. Nismo znali gdje će nas to odvesti, ali nam se ta ideja da zajedno osnujemo ured činila zanimljiva. Nismo znali da li ćemo u konačnosti raditi zajedničke ili odvojene projekte, nismo imali neku zacrtanu agendu…

V: Jednostavno smo u nekom trenutku shvatili da imamo kompatibilna stajališta i, s druge strane, da vrlo dobro nadopunjujemo međusobne kvalitete. Možda smo u ovih par godina uspjeli i naučiti ponešto jedan od drugoga.

Koliko su vam natječaji u tome pomogli, da isplivate i isprofilirate se kao ured, u ono doba natječajnog ‘booma’ koji su mnogi mladi arhitekti uspješno prepoznali i iskoristili kao svoju priliku za prezentaciju?

V: Definitivno jesu. Radili smo puno natječaja, i mislim da smo u tome bili uspješni, primjerice u Splitu gdje smo u roku od par mjeseci dobili tri nagrade, od čega dvije prve. U jednom smo trenutku u Splitu bili daleko poznatiji nego u Zagrebu (smijeh). U to vrijeme, prve dvije-tri godine, imali smo neke manje poslove koji su redom bili jako zanimljivi, ali ne i isplativi. Budući da smo se u tom periodu doslovce financirali putem natječaja mogli smo i u te projekte uložiti dovoljno truda i vremena i napraviti ih upravo onako kako smo htjeli… Kad sad razmislim o tome, nije mi do kraja jasno kako se u današnje vrijeme uopće osniva mladi ured kad je natječaja neusporedivo manje, a konkurencija je zbog nedostatka posla realno puno veća.

M: Ali i u svim drugim aspektima, natječaji su apsolutno bili pozitivna stvar. Osim što smo se izbrusili u određenim segmentima samog rada uključujući brzinu promišljanja i prezentaciju, postali smo vidljivi s obzirom da su nam natječaji donijeli određene rezultate, a učestala pojavljivanja su označila kontinuitet u našem radu.

Urbanističko-arhitektonski natječaj za Gradski projekt Brodarica u Splitu_ 2. nagrada (1. nije dodijeljena)

Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja Uređenja Kaptola u Zagrebu_ 1. nagrada

Jesu li natječaji i taj kontinuitet, vidljivost i prisutnost o kojoj pričate rezultirali konkretnim poslovima ili novim narudžbama?

V: Iako smo osvojili nekoliko prvih nagrade, ništa od toga nije krenulo dalje, tj. nije rezultiralo konkretnim narudžbama. Izuzetak je Split u kojem smo za gradski projekt Brodarica na kojem se planirao novi sportski park sa stadionom dobili najviše rangiranu nagradu i ugovorili izradu DPU-a. Iako smo plan doveli nadomak usvajanja, trenutna gradska vlast je zaustavila projekt. S druge strane, natječaj za regulaciju Kaptola izazvao je poprilično medijske pompe u kojoj su mediji potencirali sukob arhitekata i konzervatora. No, ni taj projekt nije otišao dalje od jednog načelnog razgovora, i to s Crkvom a ne s Gradom koji je natječaj pokrenuo.

M: Prvu nagradu u Splitu dobili smo i na natječaju za hotel na Bačvicama u ljeto 2007. Radilo se o malom ’boutique’ hotelu od svega dvadesetak soba smještenom usred osjetljivog povijesnog okruženja stoljetnih vila. Nakon provedenog natječaja, zemljište je prodano drugom investitoru te je projekt već 5 godina na čekanju.

V: Zapravo, radilo se o prvom natječaju koji smo radili zajedno. Možda nam je i zato to jedan od najdražih projekata.

Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja hotela na Bačvicama_ 1. nagrada

Koja su polazišta za vaš rad? Čini mi se da ste često kretali ili od striktno definiranih programa kao u slučaju natječaja ili primjerice specifične lokacije kompleksnog zatečenog konteksta kao u slučaju Hotela Well. Smatrate li da su ograničenja poticajna i u kojoj mjeri, pomažu li ona u projektiranju „boljih“ zgrada?

M: Ja mislim da smo bolji u ograničenjima. Mislim da su ograničenja poticajna jer te tjeraju da misliš i promišljaš rješenja kroz veći broj varijanti. Jednostavnije je definirati stvarne probleme za koje onda tražiš kreativno rješenje. Što se tiče nekih ‘tabula rasa’ situacija, one mi se čine pogodnije za arhitekte koji rade s određenom unaprijed postavljenom teorijskom podlogom i koji su onda u mogućnosti ispitivati ili voditi arhitekturu prema tim teoretskim postavkama. Meni osobno je teže na praznom.

V: Pitanje je uopće što znači prazno. Svaka parcela uvijek ima određena ograničenja ili kvalitete. Recimo, na hotelu je meni bilo i previše ograničenja (smijeh). U određenoj mjeri, neke zatečene datosti sigurno mogu djelovati poticajno. Ponekad na način da ih akceptiraš, a ponekad baš da zauzmeš dijametralno suprotan stav. I jedno i drugo je reakcija. U većini smo slučajeva imali strogo određene parametre, primjer su Kaptol ili Bačvice. Hotel Well se recimo, uz sva ostala ograničenja, nalazio i u zoni zaštite konzervatora. No i ta suradnja, koja je trajala tokom cijelog procesa projektiranja, je obostrano ocijenjena vrlo uspješnom. Očito nam leže takve složene situacije, iako nije da nismo radili i projekte koji su uvjetno rečeno bili ‘tabula rasa’.

Hotel Well u Termama Tuhelj_ maketa

Možete li nešto više reći o metodama vašeg rada, vezano i na polazišne situacije o kojima smo pričali? Kakav je vaš projektantski pristup, kako započinjete projekt?

V: Nema nekog zadanog pravila. U većini slučajeva prvo odemo na parcelu. (smijeh) Naravno da je kontekst bitan. Ne radi se uvijek o istim stvarima, ponekad je to fizički dio, topografija, okolna izgradnja i sl., a ponekad je sasvim na nekoj drugoj, nematerijalnoj razini. Iščitavanje konteksta kroz različite kriterije daje nam mogućnost eksperimentiranja s različitim konceptima. Iako se najčešće nakon cijelog niza varijanti i ideja opet vratimo na onu prvu. Nas dvojica funkcioniramo dobro zajedno, komplementarni smo, ali metodološki smo dosta različiti, posebno u inicijalnom dijelu.

M: Tomislav je možda više intuitivan, dok ja pokušavam sistematizirati, analizirati, racionalizirati (smijeh). S druge strane, mislim da je to dobro jer ni jedan ni drugi pristup sam po sebi nije idealan. Nekad nakon pomne analize intuitivna sugestija odvede projekt u nekom smjeru, a nekad pak nakon inicijalnog klika slijedi konceptualizacija i sve drugo.

Koje alate koristite u svom radu i mislite li da oni utječu na rezultat, bilo da govorimo o kompjutorskom softveru, maketama, istraživanjima, suradnji s drugim arhitektima ili umjetnicima…?

M: Koristimo zapravo sve raspoložive alate, ne uvijek iste, procjenjujemo koja nam je metoda najprikladnija za određeni zadatak – ponekad su to makete, nekad modeliramo, nekad niti jedno od toga. Idealno bi bilo istovremeno koristiti više alata, istraživati različite mogućnosti, ali odabir samog načina rada ovisi o okolnostima, možda najviše o vremenu.

V: Kao i većina ambicioznih ureda trošimo dosta vremena u inicijalnoj fazi razvoja projekta. Ponekad i više nego što si možemo priuštiti u toj fazi. Gotovo za svaki projekt radimo radne makete, više za internu provjeru koncepata nego za prezentaciju investitoru. Primjerice desilo nam se da zbog maketa zaključe da imamo viška vremena i da se zapravo igramo. (smijeh). Možda je to zato jer steknu dojam da imamo i neke svoje ambicije, a ne da samo radimo za njih.

Druga zona_ predstavljanje ureda na predavanju u sklopu ciklusa ‘4×6’ u DAZ-u

Lokaciju i kontekst već smo spominjali kao važne polazišne točke vašeg rada. Koliko vas je odredila uska sredina u kojoj ste realizirali vaš prvi veliki projekt, ali i odradili nekolicinu drugih projekata? Pričamo dakle o Zagorju.

V: Možda je više činjenica da smo radili tako veliki posao u tako kratkom vremenu utjecala na nas, nego sama činjenica da smo toliko projekata napravili u Zagorju. Mislim naravno na hotel Well.

M: Ne bih rekao da su nas ti projekti odredili u bilo kojem smislu. Čak ne bih niti rekao da su oni toliko kontekstualni, u smislu nekakvog regionalizma u arhitekturi koji bi onda odredio naš pristup ili naš rad općenito. Zapravo jednako neopterećeno pristupamo i projektima u Zagorju kao i u bilo kojoj drugoj sredini.

V: Osim u Zagorju, imamo i 10-ak projekata na obali. Primjerice, u Balama u Istri nam se trenutno dovršava izgradnja stancije Aromatica. Činjenica je da smo zapravo najmanje projekata napravili u Zagrebu, točnije jednu nerealiziranu obiteljsku kuću, ako izuzmemo natječaje.

Stancija Histria Aromatika u Balama u Istri_ fotografije gradilišta i maketa

Odredila u smislu formirala kao mlade arhitekte, pomogla u stjecanju nekog prepoznatljivog rukopisa i stila, donijela publicitet i nove poslove a sve unutar desetak kilometara.

V: Ne bih rekao da se radi o rukopisu ili stilu. Zbog specifičnosti regije, gotovo svi projekti imaju aktivan i vrlo jasan odnos prema topografiji što je u direktnoj vezi s njihovim konceptom. Vjerojatno je najbolji primjer takvog ‘groundscape’ pristupa proširenje groblja u Bedekovčini koje meandrira po padini, te je sa svojim ozelenjenim pokosima doslovce sraslo s terenom.

M: Pozitivan publicitet koji smo stekli relativno rano bio je rezultat nekoliko naših projekata koji su bili zanimljivi i vješto prezentirani te se naprosto proširilo da smo u stanju relativno brzo napraviti projekte relativno vješto, što očito tamo do tada nije bio slučaj. Drago nam je ako smo podigli prosjek. Ishođenje dozvola i aktivno sudjelovanje u svim fazama projekta, odnos s investitorom, stvari kojima arhitekt treba znati dobro baratati, sve je to pozitivno odjeknulo. Dakle, uglavnom je do kasnijih poslova došlo nekim lančanim reakcijama, između ostalog jer su ljudi znali što od nas mogu očekivati.

V: Iz perspektive lokalne zajednice i ljudi koji tamo žive, nas zaista prati određeni publicitet i zanimanje. Bez ikakve pretencioznosti, mislim da smo tamo promijenili određene stvari, makar minimalno, i to čak i više s malim projektima za lokalne zajednice, nego sa samim hotelom.

Groblje u Bedekovčini_ dijagram i fotografija ozelenjenih pokosa

Čini mi se najzanimljivija ideja da moć identiteta zgrade može formirati identitet ruralne sredine, u tom smislu vidim potencijal male sredine, u tom smislu je i bilo pitanje o tome kako su vas odredili projekti u toj sredini.

M: To je vrlo važno, pogotovo kod većih zgrada u manjim sredinama. Primjerice, dogradnjom školske sportske dvorane u Dubrovčanu formirali smo školski trg kao jedini artikulirani javni prostor naselja. Denivelacija u terenu riješena je manjim tribinama za 300 ljudi a prostor same dvorane sa staklenim plohama se „otvara“ prema svom okolišu pa se osim za potrebe škole može koristiti i za lokalna događanja. Na hotelu Wellu u Termama Tuhelj smo u središtu kompleksa, van zadanog programa projektirali otvoreni auditorij – poluukopani amfiteatar koji osim za potrebe hotelskog kongresnog centra može poslužiti i kao prostor za sve moguće vrste okupljanja jer je javno dostupan. Taj su prostor korisnici, investitor i struka prepoznali kao najveću dodanu vrijednost projekta.

V: Nije to manifestni stav, no mi kao arhitekti najčešće, svjesno ili nesvjesno, ipak pokušavamo iščitati mogućnost da na bilo kojem zadatku damo određeni naglasak na javnom korištenju, pristupačnosti ljudima koji nisu isključivo korisnici osnovne namjene. U manjim sredinama takav pristup može značajno utjecati na neposredan ali i širi kontekst.

Dogradnja školske sportske dvorane u Dubrovčanu_ školski trg kao javni prostor naselja

Hotel Well u termama Tuhelj_ auditorij za javna okupljanja kao dodana vrijednost projekta

Dječji vrtić u Krapinskim toplicama trenutno je u fazi izgradnje…

V: To je naš prvi angažman u Krapinskim Toplicama. Nastao je kao posljedica naše pisane reakcije na projekt prema kojem se trebala izvesti dogradnja postojećeg vrtića. Upozorili smo na cijeli niz propusta, prekršenih zakona, propisa i pedagoških standarda, kao što je npr. projektiranje vrtićkih jedinica bez prirodnog svjetla. Dopis smo dopunili doniranim idejnim rješenjem kojim smo pokazali da se taj zadatak, bez obzira na složenost situacije, može kvalitetno rješiti. Naravno, to je prilično promijenilo tijek događaja i kasnije rezultiralo našim angažmanom na projektu novog vrtića na ovoj lokaciji gdje se sada dovršava.

M: Novi vrtić je razvedena prizemnica koja svojim presjekom prati kosinu terena zbog čega se svaka jedinica nalazi na svojoj visinskoj koti. Program je podijeljen u pet krakova koji svojim položajem formiraju vanjske prostore različitih karaktera. Kod ovog projekta smo imali priliku aktivno utjecati na program ali i veličinu parcele, što nam je omogućilo ovakvo specifično rješenje, a što bi u nekoj gradskoj situaciji vjerojatno bilo nemoguće.

V: Općenito smo u Zagorju došli u priliku da možemo dosta aktivno sudjelovati u formiranju samog programa s investitorima, a ponekad i u odabiru same lokacije.

Dječji vrtić Maslačak u Krapinskim toplica_ fotografije gradilišta i tlocrt

Ideja aktivnog sudjelovanja sigurno je zanimljiva budući da arhitektura jest uslužna djelatnost koja treba pomiriti kompleksne zahtjeve, od kojih smo neke i spominjali kao što su odnos s investitorom, specifičnosti lokacije, materijali, zakonska podloga, program, .…

V: Da, ali ne prolazi nam uvijek. U hotelu Well smo od početka smatrali da treba smanjiti broj soba s obzirom na skučenost lokacije, no nismo uspjeli uvjeriti investitora. Ali bilo je čak i situacija u kojima smo detektirali neke probleme u prostoru i samoinicijativno ponudili rješenje, kao npr. problem nedostatka parkiranja i javnog prostora kod bolnice u Krapinskim Toplicama. Iako se ništa još nije desilo po tom pitanju, reakcije su bile vrlo pozitivne.

M: To je rezultat djelovanja u kontekstu – punktiranje određenih situacija koje bi mogle potencijalno završiti nekim zanimljivim rješenjima i projektima.

Istraživanjem različitih mjerila bavili ste se i kroz dizajn, radi se o rasvjetnim tijelama u nagrađenom hotelu. Kako ste se snašli u promjeni mjerila i kako je do toga uopće došlo – dijelite li starst za dizajnom kao brojni arhitekti ili je okidač bio primjerice budžet i neki prizemljeniji razlozi?

M: Sve pomalo, zapravo. Zadatak je bio interijer hotela s ograničenim budžetom. Ambicije investitora, ali i naše, bile su velike. Međutim, u situaciji kada shvatiš da svoje ambicije nećeš moći ostvariti odabirom gotovih kataloških proizvoda jer ti to budžet ne dozvoljava, pribjegneš tome da ih sam oblikuješ. Tako smo u principu većinu namještaja hotelske sobe sami isprojektirali jer se on izrađuje po mjeri, a onda smo između ostalog odlučili i dizajnirati dio rasvjetnih tijela. Znali smo da si ne možemo priuštiti neke dizajnerske komade koji bi nam bili oblikovno prihvatljivi i istaknuli to što od prostora želimo, pa smo onda, mladi i naivni kakvi jesmo (smijeh), krenuli u dizajniranje rasvjete.

V: Rasvjeta je sigurno jedna od zanimljivijih stvari koje možeš dizajnirati kao arhitekt. Osobno se ne bih upuštao u dizajn stolice jer mislim da jednostavno premalo znamo o tome. Lampa je bila super prilika da se okušamo i u mediju dizajna. Zanimljivo je da je investitoru hotela Well, s obzirom na stanje na tržištu, bilo jeftinije raditi sve po mjeri nego ugrađivati gotove produkte.

M: Osim toga, investitor je poticao oblikovanje jer im je na neki način imponiralo da u hotelu imaju jedinstvene komade namještaja i htjeli su da im dizajniramo apsolutno sve, ali to u zadanim okolnostima jednostavno nije bilo moguće. (smijeh)

Hotel Well u Termama Tuhelj_ interijer_ foto I. Dorotić

Ali zvuči sjajno, Gesamtkunstwerk. Steven Holl kaže da bi napravio svaki pojedini detalj u kući, kada bi mogao birati, budući da smatra da to direktno pridonosi kvaliteti arhitekture kada mjerilo postane veće.

V: To je apsolutno legitimno, ali to ovisi o afinitetima, a i sposobnostima. U našem slučaju s hotelom Well jednostavno nije bilo vremena da se dizajneri u većoj mjeri uvedu u priču jer je cijeli projekt trebao biti završen unutar 3 – 4 mjeseca. Izuzetak su tepisi i signalizacija koju je radila dizajnerica Tatjana Petric.

M: Ja načelno ne mislim da je idealan model rada da arhitekt radi sve. Ovdje se taj pristup pokazao kao jedini moguć u zadanim okolnostima, ali rado bih da je na hotelu sudjelovalo više ljudi iz drugih disciplina, da je bilo vremena i mogućnosti da ih se kvalitetno koordinira, da mogućnost interakcije struka dođe do punog izražaja. Mislim da drugi ljudi određene stvari mogu napraviti bolje pa bih ih rado uključio da konačni proizvod bude bolji. Vjerujem da ima ljudi koji mogu mogu napraviti bolje lampe od nas.

V: Misliš? (smijeh)

Dizajn lampe za interijer hotela Well

Bavili ste se i urbanizmom. Mislite li da je on nepravedno podcijenjen i koja je uopće njegova pozicija danas? Je li to pitanje nedostatka projektantskog interesa ili pak političke pozadine, legislative, ekonomskih mogućnosti…?

V: Mi smo se kao ured uglavnom bavili DPU-ovima gdje je mjerilo ipak bilo bliže arhitekturi nego urbanizmu. Raspon od prostornih planova do dizajna lampe bi možda ipak bio malo prevelik. (smijeh) Ja prvenstveno mislim da je jako teško raditi planove u ovom trenutku jer ne postoji jasno definiran stav, ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini, što se zapravo s prostorom želi napraviti. Dobar primjer je aktualni proces legalizacije gotovo svega bez jasnih kriterija. Pitanje je zapravo da li uopće postoji volja i želja svih korisnika prostora, od građana do političara, za uređenim prostorom. Dakle, u nedostatku volje i strategije teško je uopće govoriti o urbanizmu.

M: Problem je prvenstveno nedostatak bilo kakvog koncepta. Činjenica je također da živimo u siromašnoj zemlji, no veći je problem da živimo u zemlji u kojoj postoje ozbiljne birokratske prepreke da se bilo što napravi, od urbane komasacije nadalje.

Osvrnimo se i na poziciju arhitekta danas u Hrvatskoj. Koliko mislite da će vam sama nagrada pomoći, odnosno da li ona išta znači na tržištu, ostavivši sada po strani njen značaj kao važnog priznanja struke?

V: Neupitno je da je to svakako važno priznanje i naravno da nam je drago što smo ga dobili za svoj rad. Što se tiče tržišta, ono nažalost ne funkcionira tako. Iz dosadašnjeg iskustva bih rekao da su novi poslovi gotovo uvijek rezultat preporuka, a ne nagrada.

M: Najbitnije kod nagrade je da te tvoja struka prepoznala, da ti netko tko razumije što radiš daje priznanje za to što si napravio. Sigurno je pozitivno ako se o nagradi priča, a i nama je sada lakše pristupati novim klijentima. U pravilu, otvoren odnos i dijalog s investitorom donose dobre rezultate a onda posljedično i nove projekte, nove investitore.

Kuća KL u Krapinskim toplicama_ programatska shema i nacrti

Dakle istaknuli bi odnos s investitorom kao ključ uspjeha, a korisnika kao pravo mjerilo uspješnosti?

M: Odnos s investitorom je bitan i zbog daljnjih projekata, ali i zbog ishoda konkretnog projekta. Jedan od nama najdražih projekata, kuća KL u Krapinskim toplicama, primjer je otvorene suradnje. Investitori su u vrijeme projektiranja živjeli u Kairu, komunikacija je funkcionirala uglavnom e-mailom, kuća je zbog prostorno-planskih ograničenja doživjela tri varijante, no investitori su se unatoč tome vrlo intenzivno saživljavali sa svakim detaljem projekta. Bilo je zanimljivo pratiti kako se kroz sve promjene sačuvala osnovna ideja kuće. Na kraju procesa projektiranja svi smo bili vrlo zadovoljni, a o uspješnosti te suradnje prosudit ćemo, nadamo se ubrzo kada bi trebala započeti izgradnja.

V: Povjerenje je ključna stvar u odnosu s investitorom. Po završetku projektiranja kuće KL investitori su bili vidno zadovoljni rezultatom te su komentirali da poznaju apsolutno svaki detalj kuće i da ništa ne bi mijenjali. Pozitivan feedback korisnika na kraju projekta je, uz uklapanje arhitekture u socijalni kontekst, svakako najbitnija mjera uspješnosti projekta.