Jednostavnost na ruandski način
S novinarskim i bračnim parom, Majom Sajler Garmaz i Željkom Garmaz, arhitektica Višnja Kljajić upoznala se za Novu 2012. godinu. U zajedničkom druženju rodila se ideja da bi i Višnja mogla pomoći svojim volonterskim radom u Ruandi. Garmazovi su netom objavili putopisnu biografiju ‘Naš čo’ek u Africi’ inspiriranu iskustvom boravka na medenom mjesecu u Ruandi i radom hrvatskog misionara fra Ivice Perića. U selu bez struje i vode rodila se ideja i kako bi točno mogli pomoći: angažirano su počeli tražiti donatore i zajedno napisali knjigu, a sav prihod namjenili gradnji srednje tehničke škole u Kivumu. Knjiga je požela golemi uspjeh te su ubrzo skupili 150 tisuća eura.
Ruanda je zemlja u kojoj je prije 19 godina buktao krvavi sukob plemena Hutu i Tutsi, i zemlja se još od tada teško oporavlja. Većinsko stanovništvo, Hutu, koji broje oko 85% ukupne populacije, vrlo je lošeg imovinskog stanja, A i obrazovanje je na vrlo lošem nivou. Djeca zarađuju nadničarenjem te se često događa da dijete završi osnovnu školu, a da ne nauči dobro ni čitati i pisati. U takvom okruženju fra Ivica gradi škole, a ovu, uz pomoć Garmazovih i njihove udruge Srce za afriku.
No projekt kojeg je imao fra Ivica Perić bio je preskup. Višnja se objeručke prihvatila zadatka. Sam projektni zadatak bio je vrlo jednostavan. Ruanda ima vrlo detaljno definiran standard izgleda i opreme učionice, koji je trebalo uklopiti u investitorov program i potrebe za što jednostavnijim i jeftinijim načinom gradnje. Klimatski uvjeti u Ruandi su idealni, vječito je proljeće, tako da nema potrebe za grijanjem pa tako ni za nepotrebnim hodnicima. Cjelokupni prostor škole organiziran je oko dva školska dvorišta, u dva nivoa, radi konfiguracije terena, koji je u Ruandi brežuljkast, poput zagorskog, a koja ujedno služe i kao sportski tereni i kao prostor za druženje. U središnjem dijelu same zgrade su prostori za učitelje, koji tako imaju vizualnu kontrolu nad cijelim prostorom škole.
Idejni projekt je bio gotov već u veljači 2012. godine, a fra Ivica je s lokalnim ovlaštenim arhitektom odradio potrebnu zakonski propisanu dokumentaciju. Projekt za dozvolu za gradnju također je vrlo jednostavan, sastoji se od nacrta u mjerilu 1:50, koje je ovjerila nadležna državna služba. Koliko postupak ishođenja dozvola kod njih ide brzo, govori i činjenica da je danas gotova već prva polovica škole.
Što se izvedbe tiče, opet dolazi do izražaja ruandska specifičnost: mehanizacije ne nedostaje, ako si ju možete priuštiti. Ali je zato ljudskih resursa dovoljno da se isti posao odradi ručno, pa čak u istom vremenu, a za manje novca. I tako, lopata po lopata, cigla po cigla, prvi dio škole je nedavno svečano otvoren.
Za početak prvi učenici će biti seoska djeca koju će volonetri iz Kanade podučavati novom službenom jeziku. Naime, od prije nekoliko godina, Ruanda je političkom odlukom raskinula sve svoje veze s Francuskom, a za službeni jezik je proglasila – engleski. U cijeloj zemlji svi sad užurbano moraju naučiti taj jezik.
Školska godina u Ruandi počinje s početkom kalendarske godine, pa se tek tada očekuju prvi učenici srednje tehničke škole u svojim novim učionicama iz kojih će jednog dana, vjerojatno, izaći i neki Višnjin budući kolega ili kolegica.
“Ovo iskustvo bilo je vrlo zanimljivo, koliko stručno, toliko i u dubljem ljudskom, duhovnom smislu. Putovanje koje je započelo iz potrebe da se pomogne nekome tko neće moći, jer nije ni potrebno, tu pomoć i uzvratiti, završilo je tako da sam ipak i ja dobila nešto zauzvrat, i to puno toga. Novi prijatelji, promjena perspektive, nove lekcije o jednostavnosti života, dovoljan su razlog da bi svatko od nas nakon ovakvog iskustva bio bogatiji čovjek. Nadam se i nešto pametniji.”, veli samozatajna Višnja Kljajić.
Foto: Višnja Kljajić i Emica Elveđi
Maja i Željko Garmaz dobili su nagradu Ponos Hrvatske 2012. godine. I dalje možete pomoći dovršetku druge zgrade škole putem informacija na stranicama Centra Otac Vjeko ili kupnjom knjige ‘Naš čo’ek u Africi’.
