Simbolički kapital prostora iz 1920-e

Apoteku kao specifičan prostor na našoj umjetničkoj sceni najavili smo na našim stranicama prošlog tjedna. Prostor napuštene apoteke u Vodnjanu iz 1920. godine Matija Debeljuh je dobio na korištenje od grada kao umjetnički studio. Prostor je otvoren izložbenim programom Kabinet, pod kustoskim vodstvom Branke Benčić. Razgovarali smo s kustosicom i prvo pitanje nam je bilo kako je uopće došlo do ideje da se proširi namjena prostora, a kako do suradnje koja je dovela do ovog projekta?

Prenamjenom napuštene stare “apoteke” u Vodnjanu otvorila se mogućnost stvaranja novog prostora kulturne namjene. Grad Vodnjan posljednjih 4-5 godina ima uobičajenu praksu dodjeljivanja napuštenih gradskih prostora umjetnicima za radne prostore – ateljee. Prošle je godine prostor napuštene ljekarne dodijeljen vizualnom umjetniku Matiji Debeljuhu i on ga je odlučio otvoriti javnosti i pozvao me na suradnju oko koncepcije i realizacije programa. Dio Apoteke ostaje studio Matije Debeljuha.

Matija i ja surađujemo već godinama, na njegovim samostalnim izložbama i drugim projektima – skupnim izložbama i screening programima, dobro poznajem njegov rad i često smo u kontaktu, mi smo i suradnici i prijatelji, on poznaje i moj kustoski rad, imamo slična razmišljanja o suvremenoj umjetnosti, lokalnoj sceni, kulturnim politikama. Dobro se razumijemo, i ova je suradnja kao logičan razvoj naših razgovora, kritika, diskusija, važna nam je mogućnost zajedničkog djelovanja, u smislu podržavanja nekih umjetnika, mišljenja ili ideja koje zastupamo, kao i mogućnost za intenzivniju i sustavnu vidljivost.

U opisu djelovanja Kabineta stoji da je programski “usmjeren na istraživanje prostora kao mjestu umjetničke imaginacije, kako se niz kompleksnih odnosa i pitanja sjećanja, povijesti, nostalgije reflektiraju u prikazima interijera i mrežu kompeksnih odnosa koju uspostavlja.” Koliko je specifičnost samog prostora Apoteke odredila njenu programsku djelatnost?

Upravo je specifičnost prostora bila jedna od odrednica oko koje se razvijao nacrt programske koncepcije za ovu – prvu ili “nultu” godinu. Različiti konteksti, uvjeti, okolnosti bili su važni prilikom razmišljanja o programu, a s druge strane i svijest da privremeno koristimo društveni prostor koji pripada građanima i zahvalnost za tu mogućnost bili su važni. Apoteka nije neutralan white cube, ima povijest, memoriju, patinu, simbolički kapital. Osim toga meni je bila zanimljiva i mogućnost rada na planiranju i programiranju godišnjeg programa kao cjeline s nekim smislom, unutar koje će pojedini programi funkcionirati, i koja nije shvaćena samo kao niz ili zbroj izložbi, kao što je najčešći slučaj izložbenim programima galerija. Program Apoteke okupljen oko “kabineta” predstavlja zaokret i odmiče se od direktnog interesa za teme grada, koje uz aktualnost pokazuju i zamor i inflaciju radova slabe kvalitete. O transformacijama, konceptualizaciji različitih odnosa i pozicija, koncepta prostora kao metafore ili teritorija za istraživanje različitih odnosa u društvenom polju, govorit ćemo na drugačiji način, kao i o potrebi za istraživanjem prostora kao mjesta umjetničke refleksije. Središte interesa je razumijevanje suvremene umjetnosti i doprinos sredini koja nas okružuje.

Kabinet 1 inaguriran je grupnom izložbom Lale Raščić (A Load From the Inside) i Kristijana Kožula (Salveta, iz serije Matije Debeljuha (Sliparija – Rebus 9). Radovi se bave konstrukcijom prostora, njegovih povijesnih, psiholoških, alegorijskih i mitoloških vrijednosti. Kako prostor same izložbe nije neutralan, koje relacije se uspostavljaju između prostora umjetničke imaginacije i samog prostora Apoteke?

Osim navedenih radova Matija Debeljuh realizirao je “naručenu” seriju fotografija kojom je dokumentirao zatečeno stanje Apoteke prilikom ulaska u prostor. Te fotografije bit će stalno izložene, na raspolaganju u ulaznom prostoru kao podsjetnik. Programska linija pokušat će različitim umjetničkim pozicijama ukazati na specifičnu vezu slika (fotografije, filma, videa) i konstruiranog prizora, prostora / arhitekture, na značenja koja proizvode formirajući se oko načina na koji se konstruira subjektivitet u prostornim okvirima, te psihološkoj i simboličkoj kvaliteti arhitekture, kao i odnosima izgrađenog ambijenta, bilo stvarnog, realnog, ili umjetnog, artificijelnog (mizanscena, scenografija) koji postaju mjesta tvorbe značenja. Podsjećajući pri tom i ukazujući na mjesto na kojem se nalazimo, privlačeći pažnju na svijest o prostoru u kojem boravimo.

Narativ kojeg grade radovi troje umjetnika formira se oko tih načina i oblika ispreplitanja društvene i prostorne konstrukcije, radovima čija su umjetnička vrijednost i kvaliteta standard djelovanja. Dvokanalna videoinstlacija Lale Raščić angažira ambijent u kojemu se performans zbiva, bečki stan obitelji Freud, kojeg u fotografskoj inscenaciji od zaborava čuva Sigmund Freud Museum u Beču. Kristian Kožul fotografskom reprezentacijom posreduje sceničnost i teatralnost konstruiranog prizora salona, koji kao da razotkriva postav nekog povijesnog muzeja koji čuva tajne i konspiracije kartografije našeg društvenog i političkog prostora, dok serija fotografija Matije Debeljuha strukturirana poput mozaika i nalik rebusu, u preplitanju detalja – predmeta, jezika običaja, mitova i legendi istarskog poluotoka, naglašava alegorijska značenja i predstavlja vizualno istraživanje kao studiju za film.

Premda se Apoteka programski odmiče od aktualnih tema grada, ona sama postavlja model zanimljivih kulturnih praksi, kojih smo se već dotakli u razgovoru. Te prakse zasigurno imaju utjecaja na sam grad Vodnjan ali i na regiju. Možeš nam reći par riječi o tome kako se Apoteka pozicionira na lokalnoj sceni i šire?

Smatramo da prostorom Apoteke dobivaju svi – Vodnjan i Istra, umjetnici, kulturna scena, šira publika, pa i Matija i ja – u smislu mogućnosti za rad. Situacija je kao što kažu u Jerry Maguire – “Help me help you”.

Prostor za rad je važan, on omogućava vidljivost. Kao nezavisna kustosica bez stalnog prostora za kontinuiran rad to dobro znam.

Apoteku možemo promatrati i kao mali kulturni multipleks – ona je mjesto umjetničke proizvodnje, mjesto susreta, tumačenja i prezentacije suvremene umjetnosti. Pozicionira se kao novi subjekt kulturnih politika. Uz likovni establishment na Poluotoku, kojeg čine postojeće galerije oko kulturnih institucija, pojavljuje se niz individualnih inicijativa – od postojećih Studio Golo Brdo, galerija Makina, zatim fotografkinja i umjetnica SofijaSilvia otvorila je prošli tjedan galeriju Singular u Puli, pred otvaranjem zajedničke galerije su umjetnici Šumonja-Pauletta-Tea Bičić, od ovog tjedna Apoteka – sve su to nova mjesta kulturne vidljivosti koja stavraju tektonske pomake na lokalnoj sceni i koja neće biti moguće ignorirati.