Kožarićeva kreativna mladost

Za posljednju izložbu prije ljetne stanke Galerija Inkubator pripremila je nešto uistinu značajno i posebno. Riječ je, naime, o izložbi koja predstavlja maleni hommage jednomu od najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća na ovim prostorima – Ivanu Kožariću, a ujedno će poslužiti i kao zanimljiv antipod onomu što će se od 21. lipnja do 22. rujna događati u Münchenu. Glasovita Haus der Kunst, u suradnji sa zagrebačkim MSU-om, organizira dosada najveću retrospektivu djela uvaženoga akademika, naziva Freiheit ist ein seltener Vogel (Sloboda je rijetka ptica).

Upravo je ovaj trenutak Galerija Inkubator odlučila iskoristiti i domaćoj publici prirediti svojevrstan uvod minhenskoj izložbi te dati i svoj pečat ovako značajnome priznanju Ivanu Kožariću. Zagrebačka izložba uključivat će neka poznata, ali i neka rijetko viđena, pa i sasvim nepoznata djela velikoga umjetnika, a Inkubatoru se posebno svidjela ideja “izvrtanja perspektive“ i organiziranja izložbe gdje Kožarić ne bi bio autor i stvaralački subjekt, nego, sasvim obratno – izvor zanimljivih tematskih motiva drugim značajnim umjetnicima i umjetnicama. Hommage još i dodatno dobiva na važnosti kada spomenemo da se izložba u Galeriji Inkubator otvara na 92. rođendan ovoga velikana hrvatske umjetnosti – danas, 10. lipnja.

Tako će se na izložbi, a sve u suradnji s Udrugom za promicanje suvremene umjetnosti Pernar, pronaći djela autora poput Vlade Marteka, Kate Mijatović, Boris Demura, Zlatka Kopljara, Dalibora Martinisa i drugih. Ti će radovi, zajedno izloženi, ponuditi jednu sasvim atipičnu, ali i sasvim novu i zanimljivu perspektivu ideje velikih umjetnika, a što Ivan Kožarić, bez imalo sumnje – jest.

Paralelno s izložbom u Galeriji Inkubator, i  Galerija Forum slavi Ivana Kožarića izložbom “Devedeset druga mu je godina tek” kojom predstavlja nove slike, crteže, skulpture, aglomeracije, fragmente… Otvorenje je također večeras, 10. lipnja, u 19h, a izložba će ostati otvorena do 20. srpnja 2013.

Slijedeći specifično Kožarićevo umjetničko ponašanje i karakter rada, izložba uključuje različite kategorije eksponata. Osim uglavnom novijih pa i sasvim recentno nastalih radova u užem smislu riječi (tj. ‘nedvojbenih’, ‘službenih’ umjetnina – slika, crteža, skulptura…), izloženi su i pojedini predmeti manje definiranog statusa, oni koji su možda već djela a možda tek objekti u tranziciji od profanog do ‘posvećenog’ statusa. Odnosno obrnuto – radovi koji trpe zahvat autorove destrukcije, degradacije. Izloženi su potom u atelijeru zatečeni, a u Galeriji rekonstruirani ‘ansambli’, aglomeracije čiji sastav uključuje obične stvari – stalke, alate, pribor, materijale – u društvu s artefaktima. Nadalje, eksponatima se pridružuju i fragmenti starijih radova koji djeluju kao uvjerljiva samostalna plastika; primjerice gipsana noga koja je uz ostale rastavljene dijelove figure služila za nedavno ponovljeni odljev skulpture Kupač pod tušem iz 1955. g.

Tako zamišljena izložba želi biti zorni poligon karakterističnog Kožarićevskog slobodarstva u upotrebi najrazličitijih formi, stilskih inačica, medija i materijala; mjesto osmoze značaja i značenja, prožimanja disparatnih pa i nasuprotnih entiteta i kategorija, mjesto očiglednog mentalnog pokreta, tekućeg procesa preobrazbi. Ukratko, izložba bi u ‘malom uzorku’ trebala sublimirati jedinstveni Kožarićev dinamični vitalizam koji ga čini mladim i u njegovim objektivno poznim godinama.

U tom smislu, istaknuti motiv falusa koji autor varira desetljećima, a učestalo posljednjih godina i koji je na izložbi prisutan u više inačica i veličina, pojavljuje se ne samo u stereotipnom značenju snage i plodnosti nego, po svemu sudeći, i u humornom značenju uobličenog predmeta široke sardonične kolokvijalne upotrebe. No takve moguće autorove namjere i naša tumačenja samo potvrđuju općenitu polivalentnost i protežnost Kožarićeve ideje i geste te, ponovo, njegovu kreativnu mladost.

Kožarićevu prisutnost i aktualnost svjedoči i treći segment izložbe koji, uz autorove skice čini i fotodokumentacija recentnih postava njegovih javnih skulptura. Naime, kao što je poznato, sasvim nedavno, u travnju ove godine, u središtu Zagreba postavljene su, jedna za drugom, dvije Kožarićeve skulpture. U Gajevoj ulici podignut je Kožarićev Crveni znak, metalni objekt izveden na osnovi skica i manjih verzija koje datiraju od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Nekoliko dana poslije Znaka, nakon što je više mjeseci bilo na restauraciji, ponovno je postavljeno i Prizemljeno sunce u Bogovićevoj ulici. No ne na isto mjesto na kojemu je bilo dotada. Naime, na inicijativu skupine umjetnika, povjesničara umjetnosti, kritičara i arhitekata, kao i samog autora, Sunce je izmaknuto iz svoje dotadašnje pozicije u sjecištu simetrala Petrićeve i Bogovićeve ulice, iz središta namjenskog kvadratnog okvira izvedenog od crnog ukrasnog kamena na tlu ulice. Tako se malim pomakom od tek nekoliko metara Sunce otelo sudbini ukroćenog i sputanog uličnog ornamenta koju su mu 1994. godine namjenili autori uređenja Cvjetnog trga i prilaznih ulica te vratilo nešto od svojeg prvotno mišljenog karaktera i pozicije slobodnog, stihijski palog nebeskog tijela.

Večeras nema nikakve dileme, na repertoru je bez sumnje Kožarić.