Život je čupav i dlakav
Surovi svijet, neimaština, recesija, mali čovjek, gubitak dostojanstva – ukratko trenutna društvena stvarnost. ‘Sada je, zapravo, sve dobro’ predstava je koja je početkom godine premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih kao jedna od njegovih 11 ovogodišnjih premijera, a koja bez ikakvog negiranja stvarnosti istu donosi na dlanu ili bolje reći parteru male dvorane Miška Polaneca. No, pritom ne biva vučena i vladana isključivo silinom emocijom i usmjerena veličanju očaja, nego čitavoj silini aktualnih problema u svoj njihovoj traumatičnoj istinitosti pristupa minimalistički fokusirajući se na ono bitno. A bitno u autorskom projektu Olje Lozice neupitno jest glumački ansambl ali svakako i scenografija koja bez dvojbe čini jedan od najvažnijih elementa predstave.
Arhitekti Juraj Glasinović i Ivana Škrabalo ideju za scenografiju razvili su, kako kažu, iz sinteze dva zahtjeva. “Prvi zahtjev koji smo si sami nametnuli bilo je problematiziranje dubine prostora dvorane za izvedbu. Dubina scene Polanec činila nam se problematična jer je zapravo suvišna u njenoj cijelosti i teško se može koristiti. Drugi zahtjev smo dobili kao redateljsku uputu, a bio je da stvorimo prostor uređene prirode, tipa vrta nekog ladanja, jasno sintetičkog dojma. S obzirom na veličinu scene nametnuo se zaključak da ona mora biti jedinstvena i elementarna. “
Rezultat je homogena zelena površina koja istovremeno predstavlja i pod i horizont i u sebi sadrži sve potrebne scenske rekvizite. Oblaganjem svih ploha umjetnom zelenom travom stvoren je jednoličan izgled, gotovo kao da su presložene iz nekog velikog vrtnog travnjaka. Elementi pažljivo skriveni u plohama – vrata, stol i stolice – iskaču iz čupavog tepiha i ponovo u njega poniru sukladno toku radnje, i iako su u prvi mah možda začudni, oni su prije svega funkcionalni i u skladu s idejom o tri čiste i elementarne travnate plohe.
Druga ideja koju scenografija razrađuje je svakako ideja igranja s perspektivom koja je logično uslijedila, a kojom je prostor definiran s tri dimenzije i to s naglašenim perspektivnim skraćenjem koje neprimjetno, ali ciljano stavlja glumce u neuobičajene odnose sudjelujući u interpretaciji likova u predstavi. Veličina i koncepcija scene ne dopušta im pomak iz vlastite situacije, doslovno i metaforički. Kosina poda i nepouzdanost perspektive u priču unose nesigurnost karakterističnu upravo vremenu u kojem živimo. Spomenuta multifunkcionalnost korištenja ostavlja prostora za moguću buduću strukturu, opet se refererirajući na društvene pojave, ali i ostavlja prostora za izvedbeni pomak prema nepoznatom i novom.
Zahvaljujući autorskoj viziji i komadu bez čvrste strukture i diktata sadržaja, u pocesu nastajanja predstave prvenstvo je dano upravo definiranju prostora igre nakon kojeg su se tek počeli pojavljivati i pritom definirati osnovni obrisi buduće predstave. Groteskna vizija današnjeg stanja na granici između crne kronike i humorističnog sitcoma uspijeva bez patetike progovoriti o patetičnom, a svoj ples na čupavom tepihu moći ćete i vi zaplesati nakon ljetne pauze ZKM-a. Redukcija je ovdje rezultirala iznimnim vizualnim doživljajem.
