
Zlatni trokut umjetnosti popularni je naziv za zonu oko madridskog bulevara Paseo del Prado gdje su smješteni neki od najpoznatijih muzeja grada. To su Prado, Thyssen-Bornemisza i Reina Sofia. Negdje između ta tri muzeja koji, kako svojom arhitekturom tako i zbirkom, govore o pozicijama moći u društvu svog vremena smjestila se i CaixaForum Madrid, muzej suvremene umjetnosti sponzoriran od fondacije La Caixa koju je osnovala neprofitna banka istog imena. Arhitektura zgrade, projekt Herzoga & de Meurona sa zelenim zidom Patricka Blanca, nenametljivo se uklapa u urbano tkivo te odražavajući socijalni i kulturni angažman same fondacije čini ovu muzejsku zgradu jednom od najljepših i najprivlačnijih u gradu, ali i šire. Sam izložbeni prostor unutar zgrade površinom ne može se mjeriti s onima okolnih muzeja koji posjetiteljima nude tisuće umjetnina na uvid, ali upravo zbog toga izložbe u CaixaForumu mjere su koju možemo u cijelosti percipirati.
S 130 izloženih fotografija i drugih umjetničkih djela izložba Seduced by Art. Photography Past and Present – Zavedeni umjetnošću. Prošlost i sadašnjost fotografije najnovija je izložba koju možete razgledati u CaixaForumu, a nastala je u suradnji s Nacionalnom galerijom iz Londona. Izložba uspostavlja trosmjerne odnose između suvremene fotografije, fotografije u svojim začetcima i umjetnosti starih majstora. Dijalog među različitim medijima umjetničkog izričaja i različitim povijesnim fazama na izložbi je ostvaren kroz odnose umjetnika prema tradicionalnim žanrovima: portretu, aktu, mrtvoj prirodi i pejzažu.
Henri Fantin – Latour, Adolphe Braun, Ori Gersht
Ulje na platnu Henrija Fantin-Latoura iz 1886., fotografijja Adolphea Brauna iz 1857. te rad Ori Gerhsta iz 2007., postavljeni jedni pokraj drugih ukazuju na međusobne veze ali i na aktualnost povijesnih žanrova, pa tako i kulturnog nasljeđa općenito, u umjetničkom promišljanju današnjice. Simulacija, parodija, kritika ili reinterpretacija neki su od različitih pristupa kojima suvremeni umjetnici pristupaju žanrovima, kao ikoničkim mjestima zapadne civilizacije, te na taj način otkrivaju sadržaj koji se krije u pozadini same slike.
Henri Fantin – Latour
Adolphe Braun
Ori Gersht
Ori Gersht – Big Bang
James Anderson
U dijalogu s povijesnim djelima, zanimljiva je činjenica da dio fotografa prisutnih na izložbi proširuju samo tehničko značenje fotografije. Rad Oda Hillu i Adamsonu autora Maisie Broadhead i Jack Cole zapravo je filmski uradak o nastanku jednog tableau vivanta po uzoru na povijesni portret. Tek izložen na zidu zajedno s ostalim fotografijama i slikama rad rad zaokružuje svoje propitivanje iluzornosti reprezentacije portreta kroz različite medije. Suvremene reinterpretacije mrtve prirode, u radovima Sam Taylor Wood – Mrtva priroda i Orija Gershta – Veliki prasak, također uvode komponentu vremena. Prirodni proces propadanja organske tvari, kao tema prolaznosti prisutna u mnogim mrtvim prirodama, kod Taylor Wood postaje opipljiv zbog ubrzane snimke samog procesa. Namjerno djelovanje kao akt destrukcije Gersht pa prikazuje kao vizualni užitak upravo usporavanjem snimke raspada vaze s cvijećem. Tražeći idealno, Beate Gutschow stvara animirane pejzaže po uzoru na one iz slika Ruysdaela, koristeći software i slike iz prirode.
Luis Melendez
Sam Taylor Wood – Still life
Maisie Broadhead and Jack Cole – An Ode to Hill and Adamson
Suvremeno tijelo u odnosu na klasične prikaze nalazimo u fotografijama Richadra Learoyda – Muškarac s tetovažom hobotnice koju autori izložbe uspoređuju s antičkom skulpturom Laokonta te fotografiji Rineke Dijkstra suprostavljenoj antičkom aktu. Kroz pejzažno slikarstvo često se provlačila i tema rata, ali tek suprotstavljeni suvremenoj fotografiji. Bombardiranje talibanskih pozicija Luca Delahayea i u povijesnim slikama vidimo svu težinu političke situacije koja je često stavljena u drugi plan pred likovnim vrijednostima dijela.
James Anderson, Richard Learoyd
Richard Learoyd
Rineke Dijkstra
Luc Delahaye
Otvarajući dijalog između različitih medija umjetničkog izražaja, između različitih pristupa žanrovima tipičnih za neko razdoblje, ova izložba ne reaktualizira samo temu žanra u današnjici već u vezama ostvarenim kroz vrijeme i tehnike otvara nove interpretacije kako starih tako i najnovijih radova. Što nam jedni mogu reći o drugima pogledajte, ako se nađete u Madridu, do 15. rujna ove godine.