
Od ruskih do gruzijskog paviljona naslov je unakrsne prezentacije koja se večeras u 19h održava u Galeriji Nova u Zagrebu u sklopu projekta Mikropolitike u organizaciji [BLOK]a. Svoja istraživanja unakrsno predstavljaju Joanna Warsza i Dubravka Sekulić. Radi se o istraživanjima fenomena građevinskih nadogradnji u postsocijalističkom kontekstu s namjerom da prošire diskurs o neformalnoj arhitekturi s onu stranu romantizacije ili barbarizacije.
Istraživanje Joanne Warsze kreće od slavne zgrade bivšeg Ministarstva autocesta Sovjetske Republike Gruzije, koju su projektirali George Chakhava i Zurab Jalaghania 1975. godine, a koja je danas postala simbolom “začudnog” vremena Sovjetskog saveza. Warsza u nasljeđu sovjetske arhitekture pokušava pronaći anticipacijski potencijal, kakav se manifestira u neformalnoj izgradnji, ekstenzijama modernističkih građevina nastalim nakon 1990-ih kao organski odgovor na novo doba “bezakonja” nakon pada Sovjetskog saveza. Stoga s arhitekturom isprepliće bottom-up rješenja konceptualne umjetnosti i samoorganiziranih umjetničkih praksi. Istraživanje je objedinila u vodiču pod naslovom Ministarstvo autocesta. Vodič za performativnu arhitekturu Tbilisija, u kojem mapira socijalne, urbane i umjetničke diskurse o gruzijskim postsovjetskim godinama, iz perspektive njezine brdovite prijestolnice Tbilisija. Publikacija prati izložbu u Gruzijskom paviljonu na 55. Venecijanskom bijenalu – Kamikaze Loggia, koju je Warsza i kurirala. Paviljon preuzima oblik neformalne strukture karakteristične za Tbilisi, a proučavajući lokalne primjere samoiniciranih okoliša, kao što su “lođe kamikaze”, “euroremonti”, “uljepšavanja” i druge modifikacije sovjetskog nasljeđa, Warsza teži preispitati njihov anticipacijski i često progresivni potencijal.
Istraživanje Dubravke Sekulić kreće od zagonetnih nadogradnji takozvanih Ruskih paviljona, a nastavlja se proučavanjem njihove ekstrateritorijalnosti između ilegalnog i legalnog. Od toga da paviljoni uopće nisu ruski važnija je činjenica da je njihova nadogradnja u 2000-ima obilježena vrlo mutnim pregovorima između stanovnika, developera i gradskih vlasti, što ekstenzije smješta s onu stranu puke (i)legalnosti. Knjiga Glotzt Nicht so Romantisch! o ekstralegalnom prostoru u Beogradu ispituje političko i pravno porijeklo takvog ekstrateritorija, kroz koje možemo pratiti transformacije jugoslavenske stambene politike, obrat koncepta vlasništva od «našeg» na «moje» 1990-ih, kao i pretvaranje kršenja urbanih regulacija u normu 2000-ih, a koje u velikoj mjeri objašnjava golemu količinu ekstralegalnih urbanih intervencija koje oblikuju suvremeni Beograd.
Unakrsno predstavljanje donosi jedan širi pogled na problem legalizacija koji je aktualan kod nas, a društveni kontekst u kojem se odvija sličan je primjerima na kojima rade autorice. S obzirom da se na lokalnom materijalu nitko temom neformalne gradnje nije bavio na ovaj način predstavljanje ne bi smio proputstiti nitko tko se legalizacijama bavi na bilo koji način.