Revitalizacija koja uništava ljude
Pred tridesetak i više godina socijalno stanovanje bilo je u Velikoj Britaniji norma, a oni koji su posjedovali nekretninu u kojoj žive bili su manjina. Pravo na otkup stana uvela je vlada Margaret Thatcher u osamdesetima te je danas slika stanovanja, iz perspektive vlasništva stambenog prostora, sasvim obrnuta. Većina ljudi posjeduje nekretninu, a socijalno ili javno stanovanje s vremenom je dobilo negativne konotacije. U Glasgowu je paralelno s privatizacijom išao proces propadanja industrije, lošeg upravljanja javnim stanovima i porast stanovništva. Rezidencijalne zone s velikim stambenim blokovima, većinom građenih šezdesetih godina prošlog stoljeća u brutalističkom stilu, s vremenom su propadale te danas manje-više svi blagonaklono gledaju na projekt koji ima za cilj regenerirati osam rezidencijalnih područja, zajednički nazvanih Transformational Regeneration Areas. Obnova u ovom slučaju znači rušenje zgrada te izgradnja novih na njihovom mjestu.
I sam odrastao u javnom stanu, fotograf i vizualni umjetnik Chris Leslie kroz multimedijalni projekt Glasgow Renaissance pokazuje drugo lice koje se krije iza revitalizacije grada. Leslie smatra da zajedno s arhitekturom nestaju i cijele zajednice i njihova memorija. Radeći na projektu od 2008. godine autor je opet došao u kontakt s korisnicima socijalnih stanova. Veliki broj njih živi od socijalne pomoći, trajno su nezaposleni, a broj narkomana i alkoholičara je velik, što pojašnjava negativnu sliku koju je ovaj tip stanovanja ima posljednjih desetljeća. Međutim, Leslie naglašava kako nisu baš svi stanovnici problematični. Neki jednostavno ne zarađuju dovoljno da bi kupili vlastiti stan ili plaćali najam po tržišnim cijenama. Smatra da je socijalno stanovanje i dalje vitalan te društveno potreban javni servis. Autor priznaje da je u projekt ušao fasciniran arhitekturom i urbanizmom koji stoje iza socijalnog stanovanja, ali naglašava i važnost ljudi i zajednice koji toj arhitekturi daju život. Zbog toga njegove dokumentarne fotografije i snimci donose osobne priče preostalih stanovnika i tragove života u napuštenim zgradama koje čekaju rušenje. Jedna od tih priča je i ona Margaret Jaconelli čija je obitelj ostala posljednja u zgradama ulice Ardenlea. Jaconelli je svoj dvosobni stan otkupila još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Danas, kada je cijela četvrt zapuštena, grad joj je nudio otkup po tržišnoj cijeni, ali ona za te novce ne bi mogla nigdje kupiti novi stan. Opirala se iseljenju dok nije deložirana i danas je njen slučaj na Europskom sudu za ljudska prava.
Zanimljivo je da je cijeli projekt revitalizacije vezan uz Commonwealth Games koje se odvijaju u Glasgowu iduće godine te uz Olimpijadu mladih koja je predviđena za 2018. godinu. Leslie tvrdi kako nije dokazano da je lokalno stanovništvo igdje imalo koristi od velikih sportskih događanja te zamjera što se revitalizacija, vezano ili ne uz velika sportska događanja, uvijek odvija na štetu najsiromašnijih.
Zanimljivost projekta Glasgow Renaissance je i što se, uz fotografije iz Glasgowa, u njemu mogu naći i fotografije ratom razorenih urbanih područja iz Bosne i Hercegovine gdje je autor bio u devedesetima. Kao i u zgradama pred rušenje, i u zgradama opustošenim ratom autor je tražio tragove života. Vezu jednih i drugih nalazi u privremenosti stanja u kojem se nalaze, stanja čekanja da se život vrati u njih. Privremeno stanje napuštenosti u kojima se zgrade nalaze – u jednom slučaju uvjetovane novim tržišnim planiranjem stanovanja, a u drugom kao posljedica rata – dovodi i ta dva uzroka u vezu. Neoliberalnim tržišnim politikama, koje stoje iza revitalizacije Glasgowa, autor ovim radom razotkriva razorno lice, a sam rat – koji nije tema njegovog istraživanja – stavlja u kontekst istih tih politika.
Film o iseljenju obitelji Margaret Jaconelli možete pogledati ovdje:
