
Može li se arhitekturom unositi vrijednosna promjena u neki prostor, a da ne postoje temelji u smislu društvene, prostorne i ekonomske infrastrukture? Dio kritike prije više od desetljeća iznio je problematične aspekte ikoničke arhitekture koji su danas jednako aktualni, no u međuvremenu nije opala ni potražnja za takvim objektima niti su se Gehry, Calatrava ili Hadid bitno pomakli od koncepata koji su im odredili karijere. Pričati o slobodi ili (arhitektovu) egu u kontekstu ikoničke arhitekture čini nam se deplasiranim, jer tu neku slobodu u likovnom ili arhitektonskom oblikovanju investicijskog projekta teško možemo čitati kao kreativnu u punom smislu.
Centar Hejdar Alijev u Bakuu Zahe Hadid
Kada Zaha Hadid potpiše Centar Hejdar Alijev u Bakuu ili u nedavnom intervjuu za The Guardian kaže da bi prihvatila projektirati knjižnicu, ali ne i zatvor (“ma koliko luksuzan bio”) u Siriji jer smatra da je graditi (i) za represivne režime način da se takve sredine povežu sa svijetom, ona zapravo samo radikalizira pitanja koja vrijede svugdje: najgrublje rečeno, koja je uloga arhitekta i arhitekture u globalnoj ekonomiji? Kakav je taj svijet s kojim je povezan Centar Hejdar Alijev u kojem će za koji dan, primjerice, nastupiti Dee Dee Bridgewater, a čija je izgradnja dio urbane obnove turistički iznimno potentnog grada zbog koje je, prema nekim procjenama, iz svojih domova raseljeno oko 60.000 stanovnika? Koji simbolički jezik taj svijet koristi, kakvu arhitekturu treba i – kakvom društvu treba?
Charles Jencks tumači još 2005. godine da je takva produkcija neizbježna u društvu bez dominantnih religija ili ideologija, kao supstitut, no formalistička slijepa ulica u interpretaciji potpuno komodificiranog prostora često funkcionira samo na razini oblikovanja: simptomatično je da sve te ikoničke građevine (kojima smo u međuvremenu dali i nadimke) poznajemo kao fasade, skice, vizualizacije, čak i logotipe, prije nego kao mjesta ili kao arhitekturu. U gradovima u kojima se nalaze predstavljaju neku impresiju društvenog, kulturnog i ekonomskog napretka, ali za koga – kao da komuniciraju samo s posjetiteljima i virtualnom javnošću, a ne uspijevaju proizvesti i ugodne, otvorene javne prostore u kojima će se građani osjećati pozvanima da sudjeluju u događanjima. Počevši od Utzonove dvorane u Sidneyu pa preko niza drugih do suvremene produkcije arhitekata poput Hadid, Calatrave ili Fostera, imućna društva (ponekad) profitiraju od takve arhitekture, ali što je, recimo, sa Snřhettinom Aleksandrijskom bibliotekom? Cijena i održavanje takvih građevina nužno stavljaju upotrebu u drugi plan – čak i kad govorimo o prebogatom Dubaiju, nameće se mogućnost da i taj balon pukne. Motivacijska potka projekata ikoničke arhitekture, kada se i radi o javnim prostorima, sadrži tu javnost u ulozi publike, konzumenta, poslužitelja – ne i građanina.
Ikoničke građevine kao da komuniciraju samo s posjetiteljima i virtualnom javnošću, ali ne i s građanima: Snřhettina Aleksandrijska biblioteka
U Hrvatskoj se trajno potencira potreba za selektivnim oblicima turizma – nautičkim, kongresnim, zdravstvenim, kulturnim… – a slijedom toga i potreba za atraktivnom novom arhitekturom koja bi udomila takve sadržaje, pridonijela prepoznatljivosti i konkurentnosti, potakla možda i neke druge sadržaje (pa i društvene). Nedavno je Davor Štern u medijima najavio investiciju u ploveću kongresnu dvoranu koja bi, osim za kongrese, služila i kao pozornica, prostor za izložbe i sportska natjecanja ili diskoteka, čime se dodaje još jedna dimenzija temi: kako se razvija koncept stvaranja landmarka zgradom koja “putuje”? Također, s obzirom da najmanje dva grada na istočnoj Jadranskoj obali u svojim planovima prikazuju izgradnju kongresnih dvorana i najavljuju orijentaciju prema kongresnom turizmu (a onda i vezane sadržaje), koji bi bio strateški razlog da se Ministarstvo turizma odluči investirati u ploveću kongresnu dvoranu? Bivši predsjednik Nadzornog odbora INA-e kaže da su se projekt prijavili na natječaj Ministarstva turizma, da traže investitore, a da će se, nakon što naprave studiju izvodljivosti, prijaviti i za europske strukturalne fondove. Kao matična luka za plovilo vrijedno, prema sadašnjim procjenama, oko 20 milijuna eura i isplativo za dvadesetak godina, spominje se Rijeka, no s obzirom na to da je zamišljeno bez soba, bez vlastite kuhinje, a u nekim varijantama i bez vlastitog pogona (vukli bi ga remorkeri od Pule do Dubrovnika, po najavama i do crnogorske obale i Venecije), ne smije se zanemariti da bi gradovi i mjesta gdje je planirano pristajanje morali participirati u investiciji s vjerojatno značajnom infrastrukturom i na taj način ponijeti dio tereta investicije. Takav tip turizma traži ili zanimljiv gradski prostor s bogatom kulturnom, gastronomskom i inom ponudom ili terene za golf ili iznimne prirodne ljepote ili, po mogućnosti, sve to zajedno: traži i luksuzne hotele, ali i objekte za održavanje i opskrbu – gdje god na našoj obali pristajao taj brod, temeljno je ovisan o mjestu gdje dolazi. Pitali smo se postoji li tržište za realizaciju takve zamisli i je li, u krajnjoj liniji, onda možda bolje raspisati međunarodni natječaj kako bi se i na taj način odradio marketinški dio posla? Jedan od idejnih začetnika, Branko Silađin, ponudio nam je neke vrlo zanimljive i indikativne odgovore u njegov tekstu koji donosimo u nastavku:
Ante Zloić, autor dizajna i projektant idejnog i funkcionalnog koncepta plovila tvrdi da mu nije bila namjera kreirati “ikonu” koja bi sama sebi bila svrhom, već upravo suprotno – proizvod koji će prvenstveno moći udovoljiti kompleksnim zahtjevima suvremenog konzumenta u područjima turizma, umjetnosti, gastronomije i mode
„Tema je interesantna, ali za mene intrigantna jer je možda i ključni prilog u traženju položaja pa čak i pitanja što je danas arhitektura, tako da ću pokušati formulirati neka svoja razmišljanja o današnjem položaju i upitnosti uloge arhitektonskog djelovanja, a sublimirajući vaša pitanja vezana na konkretan te aktualan, gotovo idealan primjer inicijacije izvedbe fleksibilnog clustera urbanih sadržaja i ikonotražećeg oblikovanja. Moram početi s formulacijama vlastitih ‘istina’ koje često ponavljam jer ih je teško poreći, a moguća su baza za traženje realnog puta na bespućima našeg vremena i sve važnijeg odnosa s prostorom i njegove interpretacije. Nikad nije dovoljno ponoviti nepobitnu činjenicu da je arhitektura najprecizniji odslik svog vremena, odnosno materijalizirani trag svih civilizacijskih, društvenih, materijalnih i duhovnih stanja i odnosa svakog prostora i društva. Jednako se tako sa sigurnošću uvijek potvrđuje da je arhitekt najvjerniji služik svog vremena, odnosno da se struka kao cjelina egzistencijalno prilagođava generalnim, ali i trenutačnim društvenim uvjetima. Hoćemo ili nećemo, moramo priznati da više ne postoji društvena kontrola prostora. Privatni interes, bez obzira u kakvom društvenom obliku je formuliran, prevladavajući je faktor čovjekova djelovanja u prostoru. Teza arhitekta kao najvjernijeg služika time postaje još izraženija jer u svojoj genskoj opredijeljenosti nužnosti građenja služi svakom interesu. Ne postoji tako glup, kriv i nemoralan zadatak koji i najeminentniji arhitekt neće prihvatiti ne bi li gradio. Rezultate vidimo i osjećamo u gotovo svakom materijaliziranom tragu našeg vremena. Arhitektonska djela više ne stvaraju primjerene odnose u zajedničkom prostoru koje bi nužno trebali stvarati, već se u principu naglašeno traženoj osobnosti i ‘originalnosti’ međusobno bore jedno protiv drugog. Pojava je globalna, a razlike su samo u civilizacijskoj osnovi. Pojednostavljeno rečeno, pojedinačno arhitektonsko djelo ne može više dati krucijalni doprinos primjerenom, nužno zajedničkom, korištenju i interpretaciji prostora, odnosno žuđenoj kulturi prostora.
Ovakvo realno stanje odnosa naručioca i arhitekta, odnosno realne granice arhitektonskih zadataka i mogućeg djelovanja dovela su do približavanja pa i do poistovjećivanja procesa arhitektonskog stvaranja s procesom industrijskog dizajna. Potvrdu toga doživljavamo u svakodnevnoj praksi, a i u već spomenutoj težnji ‘originalnosti’ i traženju samosvojnosti u oblikovnoj interpretaciji zadatka.
Sve to neminovno vodi prema ikoničnosti arhitekture. Ikonična arhitektura nikako se ne može i ne smije vezati na landmark jer je to i pojmovni opozit. Ikona je identitetski znak, a landmark znak identifikacije prostora. Utzon, Gehry, Hadid, Calatrava napravili su ikone, a Bašić na Kornatima landmark. Vrijednost i značaj ikonične arhitekture, kao i svake kategorije arhitektonskog djelovanja, daju i potvrđuju kvalitetna djela, a sva opasnost, kao i uvijek, leži u neminovnoj površnosti svakodnevne produkcije.
Frank Gehry, prsten za Tiffany and co.
Santiago Calatrava, Auditorio de Tenerife
Kao sjajan primjer za analizu potencijala konceptualno ikoničke arhitekture upravo je povod vašeg upita, projekt plovećeg kongresnog centra. Stjecajem okolnosti, sudjelovao sam u inicijalnoj fazi formuliranja ideje uvijek znatiželjnog, ali i pragmatičnog Davora Šterna. Naime, još 1986. godine, radeći na projektu rekonstrukcije venecijanskog Arsenala koji je bio izložen na Milanskom Triennalu 1987., predlagao sam sadržajno, a urbano aktivno plovilo. Ta misao često mi se vraćala i u prvoj akciji traženja pragmatičnog i jednostavnog priloga poboljšanju života i turističke ponude naših otoka, došavši do ideje obične, jednostavne pontonske svenamjenske dvorane, zatražio sam njegovo mišljenje i sugestije. Šternovi ekstremno brzi vizionarski klikeri odmah su temu pretvorili u kongresni centar nastavivši upravo odbijenu njegovu inicijativu izgradnje kongresnog centra i dvorane u Dubrovniku. Vjerojatno je moje vraćanje na pontonsku običnost ‘Odiseja Jadrana’, kako sam kasnije nazvao svoj prijedlog, i uzrok da nisam član njegove ekipe. No, prihvatljivost i realnost sam vidio i vidim u čistoći interesa svih korisnika i ulagača i u potpunosti podržavam ovu vrijednu akciju.
Rem Koolhaas, Central Library Seattle
Sigurno nije nužna studija koja bi potvrđivala činjenicu da cijeloj našoj obali, turističkoj ponudi i životu na njoj manjkaju sadržaji i prostori koji bi omogućili organizaciju i provođenje aktivnosti ključnih za učinkovitost turističke eksploatacije, produljenje sezone i kvalitetu života stanovnika. Ne vjerujem ili bar se nije vjerovalo, a mislim da bi bilo i nerealno da Ministarstvo turizma investira u taj projekt. Podrška bi bila za očekivati i dobro bi došla.
Ovakav ploveći cluster sadržaja mislim da se samo uvjetno (radi prepoznatljivosti!) zove kongresnim. Trebao bi servisirati cijeli Jadran (a uvjeren sam da je potencijal Mediteran), ne samo gradove, već i brojna turistička naselja i jasno obogatiti ponudu, a mislim da je najvažnije da produžava sezonu i, ponavljam, podiže kvalitetu života domicilnog stanovništva. Sadržajno bi takav cluster sigurno trebao sadržavati veliku fleksibilnu dvoranu (fleksibilni prostor) koja omogućava na visokom tehničkom (i interijerskom!) nivou organizaciju kongresa, ali i koncerata, sportskih, izložbenih pa i sajamskih događanja, a da ne govorim o nužnom, lukrativnom i atraktivnom šopingu.
Plovilo je plovilo i svojom prisutnošću, a pogotovo ako je primjereno oblikovano, ne treba i ne može remetiti identitet privezišta. Dapače, ovakav ploveći cluster urbanih sadržaja primjereni je i racionalni servis svakoj urbanoj sredini jer bi ulaganja u izgradnju takvih sadržaja bila nerealna i sigurno nerentabilna. A pitanje matične luke je gotovo administrativno, svaki kruzer ima matičnu luku, a dugo boravljenje u matičnoj luci bio bi znak neuspjeha.
U natječaje, pa i međunarodne, za ovakve teme uopće ne vjerujem jer je nastajanje toliko kompleksno da je šansa dobitka jednaka onoj superlota. A kada govorimo o međunarodnim natječajima, zar Badel u Zagrebu i Delta u Rijeci (više pročitajte ovdje) ne govore sve? Odnosno, ako nešto nećeš riješiti ili napraviti, raspiši međunarodni natječaj i s tim alibijem radi što hoćeš ili ne radi!
I da se vratimo temi: pravi dobitnik ovakvog poduhvata bi bio život i posebno prostor cijele obale i svih otoka. Ušteda i racionalnost sadržajnog korištenja, ali i potrošnje prostora je neprocjenjive i trajne vrijednosti. Cijena takvog plovila tu ne igra ulogu, dapače, na tehničkoj i tehnološkoj opremljenosti i oblikovanju nikako se ne bi smjelo štedjeti jer je to upravo ključni mamac korištenja i uvjet racionalnosti korištenja. Ne bi govorio o multiplikatoru prvih procjena, ali to nije važno. Važan je jedino neizmjerljiv potencijal primjerenom privrednom razvoju i životu cijelog Jadrana te jasnoj profitabilnosti.
I tako dolazimo do ikoničnosti kao povoda i cilja oblikovanja produkta jer ovdje se u rezultatu sigurno opravdano usporedno može govoriti o arhitekturi, dizajnu i produkt dizajnu! Osnova je formulirana i formirana: Periska je sjajna obećavajuća osnova koja nudi veliki potencijal za vrhunsko oblikovno dostignuće. No, ništa nije kompliciranije, kompleksnije, teže od puta do funkcionalne i oblikovno zacrtane jednostavnosti, slikovitosti pa i obećavajuće ugode ljepote. Dapače, ovakav osnovni dizajn ikone, uspije li zadržati obećanu čistoću jednostavnosti, može postati i landmark u svakom urbanom ili ruralnom prostoru.
Potencijal vjerovanja inicijatora i prvi koraci ukazuju na mogućnost da stvorimo ikonu koja može svojom učinkovitošću preći naše granice sadržajnom i oblikovnom atraktivnošću (a uvjeren sam da će se ‘benzin’ za stvaranje i pokretanje ovog plovila naći prije u svijetu nego u nas).
Ovu lamentaciju o razlozima, smislu, ulozi, čarima i opasnostima ikoničke arhitekture i analizu potencijala jedne programirane ikone završio bih ipak vjerovanjem u arhitektonsko djelovanje na neminovno osnovnom planu – traženju primjerenih odnosa čovjeka i prostora. Usprkos gubitku realne društvene kontrole prostora, postoji segment gdje instrumenti društvene kontrole još omogućuju aktivni doprinos arhitektonskog djelovanja, a to je javni prostor, njegova formulacija, dimenzioniranje i interpretacija, kontrola zajedništva, ponašanja i korištenja. Potencirano aktivno traženje definicije javnog prostora prvi je i najvažniji zadatak zajedničkog djelovanja struke.“
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija