Kritičar, a ne miljenik arhitekata

NY Timesov kritičar arhitekture Michael Kimmelman svakoj temi pristupa radikalno i angažirano, foto: Alexandria Brown-Hejazi

Možda najutjecajnije svjetske dnevne novine The New York Times dugi su se niz godina borile s nerelevantnošću svoga arhitektonskog kritičara Nicolaia Ouroussoffa kojega su mnogi napadali zbog elitizma i podilaženja slavnim arhitektima, neukazivanja na prave probleme, hvaljenja skupih projekata, a izgleda da mu je konačno ‘otkucalo’ kada je mlada kritičarka Alexandra Lange (trenutno Loeb Fellow na Harvard Graduate School of Design) napisala tekst ‘Why Nicolai Ouroussoff Is not Good Enough’ i pokazala da ni njegova pozicija nije nedodirljiva. Napokon je na njegovo mjesto 2011. došao Michael Kimmelman, finalist Pulitzera iz 2000., zamijenivši Ouroussoffa i potpuno mijenjajući smjer kritike arhitekture u NY Timesu, i to na toliko pozitivan način da ga je nedavno na Harvard pozvao Radcliffe Institute for Advanced Study koji nije u direktnom doticaju s arhitekturom, ali je očito kao ‘čovjek iz naroda’ Kimmelman uspio doprijeti i do šire publike koja ga je počela redovito pratiti i čitati. Početkom veljače održao je prvo ručak s nekolicinom studenata (većinom arhitekata, ali i pravnika i medicinara), a kasnije i jednoipolsatno predavanje, što sam oboje imao prigodu posjetiti i tim povodom napisati ovih nekoliko redaka.
Kako je uopće došlo do formiranja pozicije arhitektonskog kritičara u NY Timesu? Začetnik je Ada Louise Huxtable, prošle godine preminula dobitnica Pulitzera (još 1970. prva je dobila tu nagradu za kritiku u arhitekturi i urbanizmu) koja je navedenu poziciju u novinama držala od 1963. do 1982. Još tijekom njezinih zadnjih godina u redakciju je došao Paul Goldberger (trenutno kritičar u The New Yorkeru), koji bi pisao tijekom tjedna, a Huxtable vikendima te se zadržao od 1973. do 1997. I za Goldbergera je 1985. Michael Sorkin napisao članak ‘Why Goldberger Is So Bad’, ali je to još bilo vrijeme kada je arhitektonski kritičar Timesa imao moć krajnjeg suca o arhitekturi i javnost nije još bila spremna glasnije se suprotstaviti takvom ‘autoritetu’. Goldberger se barem trudio da se arhitektonske teme što bolje i više pokriju te je tako jednom istaknuo da je problem što kao kroničar želite pokriti svaku zanimljivu vijest, a shvatite da koju god priču odaberete (izložbu, zgradu, arhi program,…) još pet ih ostane istovremeno nenapisano. Godine 1992. je došao znameniti Herbert Muschamp (umro 2007.) i ostao do 2004. te tada, prema mnogima, napravio veliku grešku kada je inaugurirao Nicoalia Ouroussoffa za svojeg nasljednika. Ono što je Nicolaia vremenom povuklo prema ‘dnu’ je to što nije nikada dulje živio u New Yorku dok nije postao novinar NY Timesa, što se često navodilo kao njegov nedostatak.

Nedavno pokrenuto proširenje MOMA-e prema projektu Jeana Nouvela jedno je od pitanja za koje su studenti tražili Kimmelmanovo  mišljenje

Kimmelman je s druge strane postao izvrstan kandidat: rođen je, odrastao i školovao se u Greenwich Villageu na Manhattanu gdje je, kako voli naglasiti, živjela i legendarna Jane Jacobs. S druge strane, što se Nicolaiu nikako nije moglo zamjeriti, činjenica je da je na Columbiji studirao arhitekturu, dok se Kimmelman ne može pohvaliti nikakvom izobrazbom na tom području te se s kritikama na račun toga u početku morao dosta boriti, a ‘borbu’ je ubrzo i dobio ponajviše zahvaljujući svojim angažiranim, inteligentnim tekstovima. Na ručku Kimmelman je uvodno otpočeo svojom biografijom, spomenuvši ukratko svoje djetinjstvo, obrazovanje na Yale Collegeu i studij povijesti umjetnosti na Harvardu. Nakon diplome prvo je počeo pisati za magazin I.D. kao kritičar umjetnosti (što je radio 20-ak godina za razne novine, između ostalog i za The New York Review). Tek je onda uslijedila prilika kojoj se dugo nadao, kada je kao novinar dislociran u Europi pokrenuo kolumnu koja mu je omogućila da se bavi onime što stvarno želi – problematikom ispreplitanja kulturnog, javnog i socijalnog, posebno u današnje vrijeme globalizacije. U Berlinu je bio od 2007. do 2011. te je izvještavao o raznolikim temama; borbi bikova u Španjolskoj, prilikama u Gazi pod vladavinom Hamasa, Rusiji pod palicom Putina… Naposljetku se prije tri godine vratio u Ameriku pisati o arhitekturi. Svakoj temi pristupa radikalno i angažirano, kao da se radi o gorućem pitanju koje se ne smije zanemarivati. Povratak u New York on naziva ‘zatvaranjem kruga’, ne samo zato što je opet imao prilike pisati o arhitekturi/umjetnosti, nego zato što je ovo sada isti zanimljiv trenutak kakav je i Jane Jacobs, njegova ‘susjeda’, nekoć imala. Ona je, prema njegovim riječima, pisala u trenutku kada je urbanizam bio u velikoj krizi početkom 60-ih, kada se planiralo top-down bez sudjelovanja javnosti, a Jane je pokušavala predstaviti arhitekturu kao dio socijalnog i svakodnevnog života građana i ponovno uvesti promatranje mjerila čovjeka kao važnog faktora (ukazujući na nedostatke modernističke agende). I sada zapravo Kimmelman isto tako (kao njujorško ‘dijete’) dolazi u svoj rodni grad u vrijeme kada nastupa kriza, kada se opet arhitektura zbog novih materijala i inovacija u tehnologiji (kako projektiranja pročelja tako i izvedbe raznih donedavno nezamislivih formi) počinje svoditi na skulpturu što dodatno potenciraju razni starchitecti 21. stoljeća. Tijekom tog zanimljivog ručka diskutirane su razne aktualne teme u New Yorku za koje su studenti kroz pitanja tražili njegovo mišljenje poput nedavno pokrenutog proširenja MOMA-e. Upitan je i o posjetu Medellinu u Kolumbiji gdje je istaknuo tamošnje nove projekte kao primjer korištenja arhitektonske ambicije u ulozi širenja jednakosti (koju taj grad do nedavno zbog postotka kriminala i rasprostranjenosti droge nije poznavao). Kimmelman naglašava da su diskusije o struci svele arhitekturu na najprimitivniju razinu uljepšavanje predmeta (na hrvatskom bi se moglo reći da je zaista architectural design postao ono što je kod nas prva asocijacija dizajna – grafičko oblikovanje). Kimmelman je kritičan i prema vlastitom poslodavcu jer, kako kaže, pogledamo li oglasniku New York Timesa može se primijetiti da je jedan od glavnih sponzora upravo dizajnerski brend Chanel! Time želi ukazati na odgovornost arhitekata koji svojim projektima uvelike utječu na okoliš i život građana. Arhitekti su, kaže Kimmelman, postali samo opskrbljivači luksuznih dobara (da ne kažemo estetike bez etike), tako da je potrebno podsjetiti na neke potencijalne ambicije koje arhitekti zaboravljaju.

Arhitekti su postali opskrbljivači luksuznih dobara

Mene je osobno zanimalo njegovo mišljenje o vječitoj dvojbi: trebaju li arhitektonski kritičari imati background u arhitekturi (ono što njemu mnogi predbacuju kao nedostatak) i, isto tako, trebaju li arhitekti početi više pisati, a ne se samo izražavati crtanjem budući da je arhi-crtež zapravo stručni prikaz koji je pomalo autističan prema široj publici. Odgovor je započeo isječkom iz vlastitog iskustva kada je bio pijanist (što još uvijek jest) i kada je mislio da oni koji pišu o njemu, a ne sviraju, nemaju pojma o čemu govore. U jednu ruku smatra i dalje da je to istina, međutim, shvatio je da oni ne pišu o glazbi za one koji ju prakticiraju, nego za znatno širu publiku. Kako Kimmelman kaže, to što nije arhitekt mu daje prednosti da ima distancu i pita neka ‘glupa’ pitanja koja bi pitao i obični čitatelj. Međutim, zaključak je da arhitekti trebaju naučiti pisati kako bi znali bolje predstaviti svoje projekte, kako bi mogli bolje objasniti i obraniti svoje vrijednosti, što bi trebalo posebno pomoći u prilagođavanju njihove introvertiranosti, u smislu jezika kojim se služe, pri razgovorima s klijentima i odnosu prema okolini. Arhitektima je možda vrijeme da polako počnu još više (iako mnogi već ulažu napor u to) preispitivati svoju poziciju velikih ‘majstora umjetnika’, posebno u današnje vrijeme kada je pitanje koliko je više klasičan arhitekt zaista potreban, u vrijeme kada sustainability, ecology, zero-energy-building, urban design, ecological urbanism i slični stručnjaci vode sve veći i veći broj projekata.

Kimmelmanu je važna komponenta socijalnih, ekonomskih i političkih procesa u arhitekturi i urbanom prostoru

Za kraj još par riječi o predavanju održanom nešto kasnije istog dana, naslovljenom ‘The Politics of Public Space’, koje je bilo manje inspirativno jer je prolazilo kroz neke već poznate teme kojima se Kimmelman bavi, a i samo je potvrdilo koliko mu je važna komponenta socijalnih, ekonomskih i političkih procesa u arhitekturi i urbanom prostoru. Kroz svoje se izlaganje Kimmelman dotaknuo Occupy Wall Streeta, Zuccotti parka, problema američkih predgrađa i velikih autocesta, a zatim i tema iz svijeta poput života u slumovima, prosvjeda na trgu Tahrir te istanbulskih prosvjeda u Gezi parku te događanja u Riju. Posebno je bilo osvježavajuće vidjeti osobu koja piše za novine poput NY Times-a kako poziva ne na promatranje istaknutih projekata Zahe Hadid ili Koolhaasa, već obraća pažnju na gerila urbanizam, alternativne tipove dizajna i everyday primjere. Time se samo nadovezao na osvještavanje pravih problema o kojima je već pisao u člancima posvećenima Penn Staionu, javnoj knjižnici u New Yorku, očuvanju Wrightove Phoenix house, obnove gradova nakon oluje Sandy…
Kao što Kimmelman i navodi u najavi svojeg predavanja – ‘the way we plan and construct (…) cities and define what is public will define the coming decades.’