Čemu služe arhitektonski natječaji?

Pravilnik o natječajima iz područja arhitekture i urbanizma Hrvatske komore arhitekata iz natječaja u natječaj pokazuje svoje nedostatke, a recentno je poslužio kao pravni osnov da se u zagrebačkom Blatu provede još jedan ispraćen bolnom mješavinom neugode i rezignacije.

Poslovna zgrada sa skladištem u Zagrebu, funkcionalno jednostavna i predvidljive dispozicije, mogla je poslužiti kao oblikovna vježbica za nagradu iz sasvim privlačnog fonda, no investitor prisiljen GUP-om da i za takvu građevinu na takvom mjestu financira natječaj – iako vjerojatno ima pripremljeno sve što treba za dozvolu – poželio je sam utjecati na odabrano rješenje, a kad mu pravilnik to već omogućuje, na natječaju je izabrao ono što je mislio da se njemu sviđa.

Prva nagrada u iznosu od 80.000,00 kn neto, autor:  Zoran Pomykalo, ovl.arh.

Natječaj je proveo Ured ovlaštenog arhitekta Miljenka Bernfesta, koji i sam smatra da je nagrađeni rad loš, ali je u pravu kada kaže da je proveden prema Pravilniku. Odluku da sudjeluje u ovoj travestiji od natječaja, tumači jednostavno kao posao, jednako kao i drugi provoditelji kada ih se pita o sličnima, uključivo i društva arhitekata. Iza prethodnih natječaja koje je provodio njegov ured (Preradovićeva i Ksaver ) i iza nagrada na tim natječajima u potpunosti stoji i kaže da su se svi natjecatelji složili da su nagrade u potpunosti realne i dobre. Ipak, sustav je takav da ne osigurava kvalitetna rješenja, već se moramo uzdati u zdrav razum i ukus onoga koji plaća.

Svi koji sudjeluju u ovakvoj igri, od investitora preko autora programa i žirija do natjecatelja, svjesni su da se ne radi o traženju optimalnog rješenja već zadovoljavanju zakonske forme, a na ovaj je natječaj pristigla i sasvim iskrena kritika te prakse: petonagrađeni Krešimir Ivanišević “uopće se nije bavio oblikovanjem nego je samo funkcionalnu organizaciju zgrade pretvorio u volumene”. Sasvim je nebitno koliko je ta kritika svjesna i ciljana – precizno oslikava stav većine kolega o trudu koji zaslužuju natječaji provođeni na ovakav način.

Iz protokola je vidljivo da su arhitekti u žiriju dosljedno apelirali da se prvonagrađeno rješenje ne prihvati bez nužnih oblikovnih korekcija, ali kako je prema Pravilniku za nagradu dovoljna većina glasova za rad koji zadovoljava uvjete po ocjeni tehničke komisije, obavljeno je nekoliko krugova očito bespotrebnog žiriranja da bi se u trenutno izglednom obratu nakon dodjele nagrada investitor ipak predomislio i odlučio za izvedbu drugonagrađenog rada, jer je uvidio da su arhitekti u žiriju bili u pravu i da mu je zgrada osim funkcije i besplatna reklama za tvrtku. Nakon što plati natječaj i dobije suglasnost prvonagrađenog da se izvodi drugi rad, može što hoće. Toliko o natječaju kao alatu za propitivanje i dobivanje najboljeg rješenja.

Druga nagrada u iznosu od 50.000,00 kn neto,  autor: Studio A d.o.o.

Epilog je mogao biti i drugačiji i na Jadranskoj smo aveniji mogli imati stvarno lošu prvonagrađenu kuću kojoj je “najveća kvaliteta” što je zadovoljila sve zahtijevane funkcionalne veze. Ako nositelja diplome arhitektonskog fakulteta treba nagrađivati što je savladao banalnu dispoziciju, onda nam natječaji ne trebaju. Ako investitor unutar natječajnog postupka ima načina, a ima pravo na dva od pet članova žirija (odnosno 3 od 7) pa tako pridobijanjem jednog na svoju stranu postiže većinu, a gotovo ništa ga ne obavezuje da izvede i taj nagrađeni rad, onda nam natječaji ne trebaju. Ako komorski Pravilnik ni jednim stavkom ne uvjetuje kvalitetu cjelovitog rješenja već samo detaljne formalne korake za “biranje” (unaprijed) odabranog rada – gdje je tu struka i gdje je tu bilo kakva razina zaštite javnog interesa? Iako smo donedavno imali i Komisije za lijepo ni one nisu imale previše utjecaja da spriječe zlostavljanje prostora, ali o čemu govorimo u zemlji gdje proces legalizacije moraju proći i vikendice nekadašnjih ministara pravosuđa, pita se Bernfest.

Četvrta nagrada u iznosu od 24.000,00 kn neto, autor: Arhitektonski atelier Hržić d.o.o.

Na koncu, ovo valjanje u blatu – košta. Košta novaca, ali košta i onih ostataka ostataka povjerenja u integritet arhitekata, a povrh svega, košta kvalitete izgrađenog prostora. Povlačenje provoditelja iz nekog razloga poput neslaganja s načinom provedbe natječaja, ide na teret provoditelja. Većina autora već po raspisu zna ima li se ili ne smisla natjecati i potrošiti izvjestan broj radnih sati, što objašnjava i mali odaziv na natječaje. Investitori koji pristaju na ovakve uvjete i troškove – jer sada i nemaju druge mogućnosti – valjda imaju neku računicu, s obzirom da se ne bune. Ni zaigrani privatni investitori, a još češće zaigrani oni koji grade javnim novcem, nisu obavezni poznavati, a još su manje obavezni poštovati dobre prakse kojima se vode projektanti, a omogućeno im je da utječu na odluke žirija – Pravilnikom Komore arhitekata.

Kada se u čitavu priču još uvede i javna nabava, arhitekt-autor koji postupa po nekim pravilima struke i nekoj vlastitoj etičkoj skali za djelovanje u prostoru, postaje potpuno nepotreban. Čak i kada UHA i HKA pozovu na nesudjelovanje na natječaju koji je očito nekorektan, događa se da potpredsjednici tih institucija kao jedini sudjeluju na natječaju i naravno – pobjede.

Bernfest zaključuje da je arhitektima možda jedina utjeha da će se radovi koji pobjede na natječaju koje rade privatni investitori barem izvesti, dok natječaji provedeni društvenim sredstvima (primjerice, oni koje vodi Sveučilište u Zagrebu) završavaju u ladicama i samo potvrđuju da se zajednički novac najlakše troši i da za njega nitko ne odgovara.

Igra se nastavlja dok se neka od strana iz nje ne povuče ili dok se pravila ne promijene, a nedosljednost će se naplatiti kad tad, na ovaj ili onaj način.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.