Bolno neukusan dječji hotel Andrija

Putujući nedavno autobusom Jadranskom magistralom prema Dubrovniku, slušala sam veselo cvrkutanje turista prekidano povremenim provalama oduševljenja kada bismo prošli kraj neke naročito lijepe točke u krajoliku, ali pravu pomutnju i podvriskivanje izazivalo je svako starije naselje uz obalu. Ono što me zaintrigiralo je da se to “starije” odnosilo podjednako na zaista stoljetna/tisućljetna naselja, ali i na dio s magistrale vidljive turističke izgradnje iz sedamdesetih godina 20. stoljeća – očito su ih doživjeli podjednako autentičnima. Ova crtica nije znanstveni dokaz, ali niti iznimka, a bilo da ih čitaju kao uklopljenost u kulturu, uklopljenost u okoliš ili uopće ne idu dalje od “lijepo”, gosti na istočnoj jadranskoj obali itekako razlikuju ambijentalno vrijedne prostore od apartmanske stihije koja često u potpunosti preuzima i poriče njezin inherentni karakter.
S druge strane, kada političari, stručnjaci i “stručnjaci” za turizam, investitori i hotelijeri govore o turističkom proizvodu, godinama slušamo mantru o manjku sadržaja za goste, o neodrživosti “sunce i more” koncepta, no tu mantru ne prati nikakvu sustavno promišljanje, često ni temeljne studije utjecaja na okoliš ili baštinu, a dizajnerska pojavnost takvih ideja nekad je tragikomična. Ideja da gost u Hrvatskoj traži lokalnu inačicu Las Vegasa ili Disneylanda uglavnom je prevladala razumne i nizom suvremenih istraživanja potvrđene tvrdnje da je ključna komparativna prednost nekog odredišta upravo izvornost i mogućnost da gost iskusi što je moguće više autohtone kulture nekog područja. Hrvatska moderna hotelska arhitektura, o čemu smo opširno pisali ovdje, uz sve formalne i ispravljive nedostatke, pruža okvir za takav doživljaj, a ignorirati njezinu kvalitetu krajnje je destruktivno.

*karta resorta Solaris

*dalmatinsko selo

Podcjenjivačka pretpostavka da se prosječnog gosta mora i može zabavljati lažnim dalmatinskim selima, ali i, primjerice, kvaziegipatskim motivima u arhitekturi ili maltretiranjem papiga na Stradunu, već rezultira negativnom selekcijom, a dovoljno je samo prelistati nekoliko stranica bilo kojeg turističkog foruma da bi se saznalo što zapravo traže oni koji svoj dragocjeni odmor provode u Hrvatskoj i s kakvim se uspomenama vraćaju. Ne, nije ih briga za stvari koje mogu vidjeti u Americi, Turskoj, na Tajlandu ili kod sebe doma. Ne, nisu masa needuciranih ljudi bez ukusa kojoj se mogu prodavati šarene perlice i loša hrana.

Hotelski kompleks Solaris Borisa Magaša, 1967. godine nagrađen je republičkom i saveznom Borbinom nagradom; plakat s izložbe “Nagrađena hrvatska arhitektura 1961-1989” autora Miljenka Bernfesta

Odluka o izradi urbanističkog plana uređenja turističko-ugostiteljske zone Solaris kraj Šibenika donesena je 2010. godine, a sukcesivno preuređivanje današnjeg resorta na 59 hektara površine koju je 1967. artikulirao Boris Magaš započelo je već privatizacijom. Prošle je godine pod projektantskom palicom biroa Tholos preuređen Hotel Ivan ne bi li, prema riječima vlasnika Veljka Župana, dobio “dalmatinski štih”, što je ipak rađeno s punim poštovanjem prema Magaševu djelu, iako ima dvojbenih detalja. Solaris nije doživio katastrofalnu sudbinu drugog Magaševa turističkog dragulja, Haludova, no teško je previdjeti sve veći broj ograda kojima se kompleks sa svojih pet hotela – Jurom, Nikom, Ivanom, Andrijom i Jakovom – te, do sada javnima, plažom, šumom i rekreacijskim sadržajima postepeno zatvara Šibenčanima, dok je “preuređenje” Hotela Andrija (autor originalne zgrade je Igor Kolombo) u “dječji hotel” lokalno najočitiji primjer nerazumijevanja i prostora i vremena, ali i toga što uopće jest arhitektura za djecu pa bila ona i turistička. Ironično zvuče medijske izjave menadžmenta Solarisa da im je konzultant do nedavne smrti bio i sam Magaš, između ostaloga i autor sjajnog dječjeg vrtića “Vjeverica” na zagrebačkom Ksaveru.

Dječji vrtić Vjeverica, foto:  Wolfgang Thaler, Maroje Mrduljaš, Vladimir Kuli : “Modernism In-Between”

*Hotel Andrija, fasada

Arhitektonsku zemlju snova, kako u jednom tekstu Magašev vrtić naziva Leo Modričin, najlakše je opisati kao prostor otvoren dječjim interpretacijama, prostor istraživanja i eksperimenta, prostor koji sukreiraju djeca. Dječji hotel Andrija je čista suprotnost, potpuno jednoznačno određen prostor, s nategnutom temom i bolno neukusnom interpretacijom za koju je odgovorna, kažu nam iz marketinga hotela, UGO grupa.

Nametanje ovakvog modela djeci jednako je podcjenjivačko kao i nametanje “dalmatinskih” plastičnih kućica njihovim roditeljima, a serviranje šizofrenog kiča baš u ambijentu koji je već idealan za dječju igru prilično je neshvatljiv izbor. Dodatno iznenađuje da se ovaj hotel nalazi baš u gradu koji već desetljećima organizira Dječji festival na kojem “mali ljudi” iz godine u godinu dokazuju vlastitu pamet i kreativnost. Autori ovog “preuređenja” sigurno se ne bi kvalificirali za sudjelovanje.

Ovo banaliziranje nije izoliran primjer u preoblikovanju moderne hotelske arhitekture pa ni samo hotelske, već odraz sustavnog zanemarivanja vrijednosti i propuštanja da se valorizira i zaštiti hrvatska moderna baština. Prilagodba suvremenim arhitektonskim i građevinskim standardima ne bi trebala dokidati koncepte modernih građevina, ako zbog ničeg drugog, onda zato što su, za razliku od Nema u blagovaonici hotela, sastavni dio našeg identiteta. Imali smo neobičnu sreću da ih radi generacija koja je prije pedesetak godina znala novitet turističke izgradnje uspješno uklopiti u postojeći ambijent i jedinstvenim rukopisima oplemeniti ideju masovnog turizma. Kada već baštinimo materijalizaciju takve misli, trebali bismo je razumjeti i prenijeti drugima, nasljednicima ili gostima, a ne je mijenjati jeftinim kopijama.

Fotografije:  www. solaris.hr

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija