Demistifikacija arhitekture?
Uz sve segmente svog nastanka, postojanja, ali i starenja, arhitektura najviše ovisi o jednoj drugoj (umjetničkoj) disciplini; o mediju fotografije. Najvažnija i najbolja dostignuća svjetskih arhitekata ne bismo poznavali, prepoznavali, a veliku većinu nikad ni vidjeli da nije njezinog najvažnijeg medijatora na relaciji objekt – javnost, medija fotografije.
Upravo ulogu koju fotografija danas u svijetu arhitekture i arhitekata ima mnogi će dovesti u pitanje, s obzirom da se u ovom slučaju radi o isključivo reprezentativnoj ulozi, kojoj je najvažniji cilj prikazivanje na izuzetno visokom estetskom nivou.
Kompletirane građevine poznati i manje poznati svjetski fotografi danas često dokumentiraju lišenu osnovnih elemenata njezine prave funkcije te krajnjeg korisnika, snimajući je (samo) iz formalnog aspekta kao čistu, impresivnu i nepogrešivu. Sve navedeno slijede i tehnološki aspekti suvremenosti, pa su današnje građevine uobičajeno fotografirane iz perspektiva koje ljudsko oko ne vidi ili kutova koje prolaznik i konzument neke zgrade ne doživljava.
No ukoliko stavimo na stranu fotografiju kao medijatora reprezentativnosti pojedine građevine, arhitektura ni slučajno ne prestaje biti atraktivan motiv fotografskom oku i promišljanju. Upravo tim drugim aspektom fotografskog percipiranja arhitekture, odnosno korištenjem arhitektonskog nasljeđa i građevina kao osnovnog gradivnog sredstva niza suvremenih umjetnika kojima fotografija jest osnovni medij djelovanja, bavi se izložba Envisioning Buildings koju smo nedavno posjetili u bečkom MAK-u.
Suvremena umjetnost, točnije fotografija, arhitekturu i arhitektonska dostignuća gleda na sasvim drugačiji način, koristi ih kao aktere novog sloja izražavanja, kojima potom propituje ulogu, kvalitetu, prošlost ili budućnost. Izložba Envisioning buidlings problematizira arhitekturu kao disciplinu, demistificira je, koristi u drugom kontekstu, predviđa njezine budućnosti i utopije, diskutira uvrijeđene obrasce i shvaćanja.
Izuzetno šarolik kustoski odabir suvremenih umjetnika koji su predstavljeni na izložbi broji preko tridesetak autora kroz čije su fotografije, videe, kolaže i prostorne instalacije razapete, prozvane, iskorištene ili samo spomenute arhitektonske ikone iz prošlog, ali i ovog stoljeća. Kako objašnjava uvodnik izložbe, radi se o radovima koji su angažirani različitim aspektima arhitekture i izgradnje, točnije efektnom zagledavanju iza samih fasada, pokušavajući na taj način naglasiti utjecaj koji suvremena umjetnost ima, ili bi trebala imati, na arhitekturu te pronalazeći načine kako ove dvije discipline mogu međusobno komunicirati. Među predstavljenim autorima neka su od najutjecajnijih umjetničkih imena koji rade s medijem fotografije, čiji su opusi, projekti i fotografije u posljednjih nekoliko dekada potpuno izmijenili diskurs o suvremenoj fotografiji i njezinoj ulozi i percepciji.
Izložba je organizacijski, odnosno tematski podijeljena na osam različitih tematskih poglavlja tj. zona, a to su reanimacija, obnova, stanovanje, sistemska analiza, utopijske vizije, prelamanje, dekonstrukcija i kritika.
Spomenuta šarolikost zastupljenih umjetnika i njihovih radova neminovno rezultira činjenicom da će svatko od posjetitelja subjektivno favorizirati nekog autora, projekt ili koncept. No, vjerojatno je simptomatičan efekt izložbe koji će posjetitelja, bio on arhitekt, fotograf, povjesničar umjetnosti ili ništa od navedenog, potaknuti na promišljanje forme i funkcije, prikazanog i sakrivenog, režiranog i iskrenog, estetike i etike. Spočitavati arhitekturi sve od navedenog jest nezahvalan pristup, ali je i neminovan jer, citirajući direktora MAK-a Christopha Thun-Hohensteina, malo koja domena utječe na naše živote na način na koji to čine arhitektura, urbanitet i urbano planiranje.
Nabrojati i prokomentirati sve radove postavljene na izložbi bilo bi nemoguće, ali i nepotrebno, pa u nastavku možete pogledati osobni kratki odabir potpisnika članka, radove koji se različite načine odnose prema svemu navedenom, dajući arhitekturi, prihvaćenim arhitektonskim ikonama, projektantskom, ali i fotografskom promišljanju neke nove konotacije, uloge i upitnike, gledajući prostor na sasvim drugačiji način.
Meksički arhitekt Jose Davila na izložbu je uvršten s dva rada. Njegov projekt “Buildings you have to see before you die”, ironično ismijava čestu temu knjiga i članaka časopisa, bombastičnih naslova koji pozivaju na usiljeni turizam, nezaobilazni “must have” odnosno “must do”. Na njegovom radu koji broji stotinu uokvirenih fotografija ikonička, manje ili više relevantna arhitektonska dostignuća, iz različitih gradova i dijelova svijeta izrezana su iz svog “prirodnog okoliša”. Propitujući turističke atrakcije kao sugerirani istoznačnik dobroj arhitekturi, arhitekturi koju morate vidjeti, autor ih reže iz postojećeg okruženja, ostavljajući na taj način nedoumicu o kojoj se zgradi i lokaciji radi ili upravo naglašavajući važnost onih koje ćete odmah prepoznati i po samim obrisima izreza.
Njemački fotograf Tobias Zielony na izložbi je predstavljen serijom portreta iz Napulja. Akteri njegovih fotografija stanovnici su socijalne izgradnje jednog od kvartova tog talijanskog grada, koji zapravo može biti bilo gdje u Europi, a struktura stanovništva svugdje je ista, dok scenariji koje fotografije sugeriraju otkrivaju zastrašujuću sudbinu neposredno generiranu arhitekturom. Zielony portretira adolescente koji odrastaju i obitavaju u zgradi La Velle di Scampia u sjevernom Napulju koja je projektantski zamišljena kao revolucionarna tipologija, no u zbilji je još za vrijeme gradnje skvotirana od strane Camora mafijaša. Zgrada simbolizira snagu tamošnjih mafijaških klanova, a svojevrsni je centar europskog traffickinga drogom.
Australski fotograf Geoff Kleem zastupljen je s jednim radom, fotografijom koja prikazuje segment s izložbe snimljene u neimenovanom muzeju. Između dva slikarska izloška nalazi se požarni izlaz, nevješto sakrivena vrata, dominantna te ilustrirana popratnim natpisima. Fotografov rad, jednostavna fotografija aplicirana na zidnu tapetu, direktna je kritika arhitekture, izložbenog prostora, postava, ali i umjetnosti, banalizirajući na ovaj način vrijednost i važnost platna na isti nivo s nužnim izlazom u slučaju požara, podsjećajući na nužnost pravila suvremene arhitekture koja često (estetski) bivaju zanemarena i percipiraju se kao prihvatljiva.
Fotograf Maix Mayer zaslužan je za portretiranje napuštene i zaboravljene arhitekture u tajvanskom okrugu Sanzhi, jednom od bezbroj projekata izgradnje čitavih naselja i kvartova, koji uslijed različitih okolnosti nikada nisu zaživjeli. O toj smo temi pisali ovdje, a Mayerove fotografije dokumentiraju jednu od najprepoznatljivijih lokacija ovakve vrste, neobične arhitekture i koncepta. Žive boje i razigrane strukture objekata koji nikada nisu dobili svoje stanovnike ni korisnike, fotograf upravo takve i hvata, hladno, pomalo zastrašujuće i na distance, istovremeno problematizirajući (najčešće) turističku izgradnju, stihijski podignutu bez logičnog plana razvoja i upotrebe.
Široj javnosti od predstavljenih autora zasigurno bi najpoznatiji bio Andreas Gursky, njemački fotograf, autor najskuplje fotografije ikada prodane Rhein II, čije je cijena dostigla 4.3 milijuna dolara. Izložba Envisioning buildings tlocrtno “završava” upravo jednom njegovom fotografijom, koja je snimljena “u fasadi” Gnijezda, olimpijske arene iz Šangaja koji su projektirali Herzog & de Meuron u suradnji s kineskim umjetnikom Ai Weiweijem. Za razliku od njegovih uobičajenih radova, koji su češće u horizontalnom format, ova je fotografija vertikalna . Bez obzira što od autora čiji radovi dosežu nevjerojatne cifre očekujete emociju koja bi vas mogla oboriti s nogu, s ovom određenom fotografijom to nije slučaj, a osim toga izolirana, van neke serije i pomalo van konteksta, djeluje kao mamac za publiku koja ima prilike vidjeti rad najskupljeg svjetskog fotografa. Gurskyjeve fotografije promišljenije su i, ako ništa drugo, zabavnije. Ovdje je riječ o fotografiji koja vjerojatno polemizira narativnost fasade čiji se smisao u ovom mjerilu gubi, no pomalo evidentni udio Photoshopa, uz sve spomenuto, čini je manje atraktivnim izloškom.
I na kraju, krećući korak dalje od zamrznutog trenutka fotografije – k onom koji niže više takvih, predstavljenim kroz medij filma, izložba Envisioning Buildings , manje lokacijski, ali više doživljajno, zapravo završava video uratkom redateljice Sarah Morris. Riječ je o neverbalnom dokumentarnom filmu “Points on a line”, koji kroz fantastičan i odmjeren ritam režije i montaže, praćene sjajno prilagođenom glazbom, na posve svjež način priča od dvjema staklenim kućama arhitektonskih majstora, Kući Farnsworth Miesa van der Rohea te Glass house Philipa Johnsona. O ova dva projekta napisano je bezbroj članaka, manifesta i riječi, a redateljica kroz svoj medij, originalnu i osobnu filmsku naraciju, gledatelja vješto uvlači u svijet arhitekture, nove percepcije kuće, ludih pedesetih i šezdesetih, rivalstvo, mentorstvo i prijateljstvo velikih majstora. Portretirajući njihove poznate uratke, Morris ne zazire od korištenja elemenata koji zasigurno nisu iskorišteni u kontekstu ovih kuća nikada prije; životinja, kukaca, cvijeća, odnosno okružujuće prirode, ali i perača prozora kao aktera bez kojih ove arhitektonske ikone ne mogu izdržati niti jedan dan.
Osim spomenutih umjetnika na izložbi su prikazani radovi Warnera Feiersingera, Gavina Hipkinsa, Sabine Bitter & Helmuta Webbera, Johna Masseya, Luise Lambri, Andreasa Fogarasija i mnogih drugih, a pred njihovim objektivima, stavovima i diskusijama našli su se radovi Erica Mendelsohna, F. L. Wrighta, Le Courbisiera, Petera Zumthora, Frank Gehryja i brojnih drugih.
Izložba je otvorena do 22. travnja u bečkom MAK-u, a organizatori osim izložbe naglašavaju i bogat program popratnih događanja o kojem više možete saznati ovdje
Hvala ComPREss Zagreb i ComPRess Beč
