Naftne platforme
u centru grada
Teško bi bilo zamisliti moderno svjetsko gospodarstvo bez nafte i zemnog plina. Prirodna su to dobra od velike važnosti za razvoj nekog mjesta, države i čitavih regija. Budući da svjetsko more pokriva 71 % površine Zemlje, pretpostavlja se da se upravo ispod mora kriju najveće svjetske zalihe nafte i zemnog plina. Po nekim procjenama danas 30% prerađene nafte dolazi iz podvodnih ležišta. Tu ulaze u igru platforme za vađenje nafte i zemnog plina u koje se ulaže sve više novaca. Prvo nekopneno postrojenje za vađenje nafte izgrađeno je davne 1897. godine u obalnom pojasu Kalifornije, a prva samostojeća platforma izvan obalnog područja datira u 1937. godinu, izgrađena na otvorenom moru američke savezne države Louisiane. Danas su takva postrojenja, impozantnih struktura, uobičajena u područjima bogatim naftom ili zemnim plinom.
Međutim, platforme kao i ležišta bogata naftom ili plinom imaju svoj rok trajanja. Velike investicije u platforme se isplate, ali veliki su i troškovi njihova obavezna uklanjanja te je prisutan i problem kako ih reciklirati.
Norveški arhitekt Sverre Max Stenersen osmislio je ne samo kako potpuno reciklirati naftnu platformu, već kako ona i dalje može biti od koristi zajednici. Njegov argument započinje činjenicom da usprkos tome što je Norveška zemlja čiji prosperitet uvelike ovisi o stotinjak platformi u njihovom moru većina stanovnika, pa ni sam arhitekt, nikada nisu vidjeli jednu naftnu platformu.
Nadalje, arhitekt je odabrao norveški grad Trondheim smješten u Trondheims fjordu, četvrti po broju stanovnika u državi, za projekt koji predviđa revitalizaciju gradske zone. Tvorničke zgrade i silosi visine i do 70 metara te prazna luka, ono su što se danas nalazi u zoni Ila sjeverno od centra grada. Zadnja dva kafića zatvorila su se prije pola godine i danas je prava rijetkost sresti čovjeka u toj zoni. Upravo zbog takve situacije, Stenersen je odlučio tu smjestiti svoj projekt. Ako arhitekt uspije u svojoj namjeri, naftna platforma Albuskjell 2/4-F, koja se trenutno nalazi usred Sjevernog mora, trebala bi biti prebačena u napuštenu luku Ile te otvoriti mogućnosti za novi život zone.
Upravo ta Platforma započela je s radom 1979. godine te je na njoj boravilo i do 100 ljudi u vrijeme pune aktivnosti. Od 1998. godine ležište na kojem je postavljena je prazno te nije više izvukla ništa nafte ili plina. Po zakonima o prevenciji i eliminaciji zagađenja od izvora na otvorenom moru neaktivne platforme moraju se potpuno ukloniti, jedino betonska ležišta na dnu mora smiju ostati. Cijele platforme treba dovesti do obale i tu ih reciklirati. Tako ova platforma mora nestati najkasnije do 2013. godine.
Ali Stenersen ima drugačiju viziju za budućnost ove platforme. Njegov plan je da se platforma rastavi na manje djelove, uz pomoć velikih dizalica, te prenese i sastavi na novoj lokaciji u gradu. U tom bi slučaju cijela struktura platforme dobila novi život, osim njenih nogu, koje bi trebalo prilagodit plitkom moru luke. Tako bi samo razlika od 60 metara nosivih nogu platforme završilo u starom željezu.
Plan predviđa veliku rampu kojom bi, kako automobili tako i pješaci, imali pristup 40 metara visokoj platformi. Ukupna površina novog gradskog prostora bila bi oko 3500 kvadratnih metara raspoređenoj na 7 predviđenih etaža platforme. Dizalice bi bile sastavni dio nove strukture te bi joj omogućavale stalne promijene. Po arhitektovoj viziji, novonastali prostori mogli bi biti korišteni za stanove tako ili razne institute, a najvažnije bi svakako bilo okupljalište građana Trondheima osmišljeno u sredini živahnog trgovačkog centra.
Premda svi potvrđuju realne mogućnosti da se ovaj projekt realizira, za sada nema jasnog odgovora niti od vlasnika platforme niti od gradskih vlasti Thondheima.
Jadransko je more siromašno zalihama nafte, gotovo da je nema uopće, dok zemnog plina ima u relativnim količinama. Tako i tu postoje platforme, s talijanske strane ima ih osamdesetak a s naše, po Ininim podacima, nalazi se 19 platformi. Svima njima će jednom isteći rok trajanja ili će ponestati plina. Osim gore opisanog primjera ekstremne reciklaže platformi, na prošlogodišnjem simpoziju u organizaciji Labelaba u Ravenni održana je radionica pod nazivom Zbrinjavanje platformi na otvorenom moru: mogućnosti zaštite prirode i obalnog turizma. Osim dovođenja platformi na kopno i njihove reciklaže, tu su predstavljeni i drugi projekti koji uzimaju u obzir zaštiti okoliša. Od luksuznih hotela na otvorenom moru pa do parkova vjetrenjača za proizvodnju električne energije putem vjetra. Dr. Luca Vignoli iznio je tezu po kojoj je najbezopasnije potonuti platforme. Po ovoj tezi, platforme koje su sanirane kako treba, potopljene više nisu prijetnja zagađenju već postaju mjesta aktivne regeneracije morskog života, jer postaju nova staništa morskog svijeta. Uz to, naglašava Vignoli, takva mjesta mogu doprinijeti i razvoju ronilačkog turizma.
Tonči Kranjčević Batalić
