Je li netko vidio Bakićevu Razlistalu formu?
Kada je 60-ih godina prošlog stoljeća u centru grada Zagreba postavljena Razlistala forma Vojina Bakića ( prvo u kavanu u Iličkom neboderu, pa kasnije u Gajevu ulicu), ona je označavala istodobno prekid s ideološki označenom plastikom socijalizma, ali i modernistički manifest radikalne formalne apstrakcije.
No Bakićev je opus u cijelosti bio svjedok stremljenja socijalizma u kontekstu europskog modernizma, utjelovljen ponajviše u njegovim monumentalnim spomenicima. Početkom devedesetih slijedi sustavna i organizirana devastacija njegovih spomenika koji do danas nisu sanirani. Godine 1992. s iste, Razlistale forme, skinuta je ploča s imenom autora.
Iako je prošlo već dvadeset godina od tih događaja, a u novije vrijeme njegov se spomenički opus čita kao čista formalna vrijednost lišena ideološkog sadržaja- dapače, on je doživljen kao nadideološki. Ipak, njegovu djelu je nemoguće interpretativno „ukloniti“ izrazito jaku ideologiju modernističkog progresa koji ne mora biti dogmatski i formalno određen.
Dvadeset godina kasnije donijelo je jednu drugu vrstu devastacije Razlistaloj formi, također iz redova političkih instanci, ovaj put njegovu potpunu nebrigu i neodržavanje u kontekstu stvaranja ambijentalne vrijednosti nekog prostora. Da je pozicija skulpture u Gajevoj izrazito nepovoljna (odnosno, posve je nepovoljan njen kontekst ), svjedoči bilo ljetni, bilo zimski režim korištenja toga prostora. Ljeti, u potpunosti zakrivena terasom i suncobranima kafića, zimi žrtva božićno-novogodišnjeg konzumerizma i fritula-štandova, Razlistala forma, a neminovno i JAVNI prostor trpi jednaku vrstu devastacije kao i u slučaju rušenja.
Nadalje, samo nekoliko metara niže postavljanje biste Ljudevita Gaja u čistoj maniri devetnaestostoljetnog klasicizma i adekvatno tretiranje okolnog prostora, pokazalo je pravo lice sadašnjeg odnosa Grada prema Bakiću. Njegovo potpuno stihijsko upravljanje javnim prostorom svoju je kulminaciju doživjelo Cvjetnim trgom, a polagano preuzima lice i na glavnim gradskom trgovima.
Početkom ove godine, svjesni i ustrajni u borbi protiv ovakve prostorne politike, inicijatori projekta aRs PUBLICAe/1POSTOZAUMJETNOST i partneri Kontraakcija, pokrenuli su zahtjev za postavljanje dvije nove klupe oko dva stabla neposredno sjeverno i južno od Bakićeve skulpture u pješačkoj zoni Gajeve ulice.
Organizatori objašnjavaju kako tražene dvije nove klupe ne iziskuju velika financijska ulaganja, a one bi značajno oplemenile donjogradsku pješačku zonu koja, nažalost, nije adekvatno opremljena temeljnom komunalnom opremom, u prvom redu klupama – kojih je premalo. No, jasno je da zahtjev nije samo traženje dvije klupe oko Bakićeve skulpture, nego jasan znak da se gradska politika mora promijeniti. Traže uklanjanje terase kafića koji ne smije imati prioritet nad javnim prostorom kojemu grad javni prostor iznajmljuje, gdje svakako pješačka zona mora imati prednost.
Sonja Leboš, jedna od organizatorica akcije, uz inicijatora Sašu Šimpragu, ističe kako je nedozvoljivo da svaki kvadratni metar u ovom gradu bude na prodaju ili najam. „Pojam javnog odnosno zajedničkog dobra civilizacijski je imperativ koji se ne smije zagubiti putem ka ‘boljoj budućnosti’, jer, kao što svi dobro znamo, ta budućnost nam NE pripada.“
Temeljno pitanje je što je razlog takvom defetističkom odnosu Grada za svoj javni prostor, ali i za izuzetno važnu spomeničku baštinu koja je devastirana do krajnosti. Sonja Leboš smatra da je razlog takvom ponašanju prije svega neznanje i nerazumijevanje urbano-kulturne matrice grada. „Raznorazna vijeća čija je uloga da štite javni prostor doslovce su bespomoćna, njihova uloga je savjetodavna, te se nerijetko uzima tek kao karika u birokratskom lancu opravdavanja već donešene odluke, a to je vrlo opasno. Brojne institucije koje bi trebale biti samostalne u svojim ekspertizama to nisu, pa zato i imamo situaciju u kojima zaštita spomenika ne funkcionira kako bi trebala. Konkretno, ovaj posao koji mi sad odrađujemo u vezi s ugroženim Bakićevim spomenikom, čiji smisao se gubi u vizualnoj i prostornoj kontaminaciji sadržajima komercijalne prirode – trebala je odraditi neka gradska institucija, npr. za zaštitu spomenika. Kao kulturnom antropologu disfunkcionalnost institucija čija je osnovna uloga da se brinu o javnom dobru, uključujući tu i o ambijentalne odlike javnog prostora kakve recimo Zagreb, ali i dugi niz drugih hrvatskih gradova i mjesta posjeduje, odista mi je zastrašujuća, jer se osim etičnosti i odgovornosti institucija ovdje brišu i elementarni kodeksi pojedinih struka. Time se ugrožava elementarna egzistencija svih građana“, ističe Leboš.
Nove klupe koje ste traže od zagrebačke gradske uprave, nudile bi mogućnost pogleda na Bakićevu skulpturu koja je, zaista rijedak primjer kvalitetne suvremene umjetnosti u javnom prostoru glavnoga grada. Cilj je oplemenjivanja pješačke zone koja bi ujedno postala prohodnija i bogatija po temeljnoj komunalnoj opremi, a nastojat će dvije oštećene klupe zamijeniti novima, a dvije nove postaviti oko dva stabla sjeverno i južno od Bakićeve skulpture.
Sonja Leboš dalje nastavlja kako su sve dosadašnje, uključujući i ovu peticiju, strategije kojima se fokusira pažnja šire javnosti na ono što se uzima kao najbitnije u određenom trenutku. Ističe kako je Saša Šimpraga, autor knjige Zagreb –javni prostor, donio nasušno potreban, multiperspektivni uvid upravo u kulturno-urbanu, organsku, živu i promjenjivu matricu. „Ta knjiga je upravo idealna za njegovanje habitusa i znanja o kojem sam govorila, dakle onoga što apsolutno nedostaje izvršnim strukturama naše administrativne uprave. Za upravljanje gradom potrebno je biti humanist, možda i ne po profesiji, ali svakako po senzibilitetu.“
Situacija u kojoj Grad odgovoran za devastaciju javnog prostora i spomenika, mora se zakonski sankcionirati, mišljenja je Leboš. „Kao što postoje sankcije za nepropisno parkiranje, devastaciju zelenih površina i druge povrede prostornih zadatosti u gradu, tako moraju postojati (visoke) kazne za devastaciju spomeničke baštine, ambijentalnih odlika prostora, ali isto tako i za nebrigu i neodržavanje spomeničke baštine, kao i za ugrožavanje prostora koji su javni, te ingerenciju nad njima imaju strukture administrativne uprave, odnosno ljudi koji su svjesni njihovog značaja za život grada. Nažalost, to sada nije slučaj – kratkotrajna zarada je otponac za ovakvo ponašanje, kao da ne postoji nešto što se zove dugoročno planiranje i odgovorna skrb. Upravo dugoročno planiranje i odgovorna skrb trebale bi biti osnovne paradigme upravljanja javnim dobrima“, zaključuje.
Peticiju za dvije klupe krajem veljače će biti upućena zagrebačkoj Gradskoj upravi, a peticiju možete potpisati ovdje
izvor fotografija: dalje.com / spomenik.pbworks.com /1postozaumjetnost
