Nakon bijega od zlostavljanja, spas je na vrhu dimnjaka
Dvojica riječkih arhitekata, Miroslav Rajić i Marin Račić iz studia MR2, autori su idejnog projekta za sasvim neobično Utočište za žene, žrtve nasilja. Lokacija zamišljenog Utočišta je riječka Hartera, točnije visoki dimnjak negdašnje tvornice papira u kanjonu Rječine.
“Tučete li svoju ženu?” provokativno je pitanje koje su autori ovog projekta postavili kao uvod u njihovo predavanje, s kojim su predstavili ured i ovaj projekt, na posljednjoj Pecha Kucha Night u Rijeci, o kojoj smo pisali ovdje.
Sklonište za zlostavljane žene arhitekti su pozicionirali na vrhu 83 metara visokog ciglenog dimnjaka. 450 m2 projektiranog prostora, sastoji se od četiri apartmana i dvorane za predavanja te prostorija za psihologe, socijalne radnike i ostale zaposlenike.
Njihova socijalno angažirana arhitektura tako problematizira ovaj, često nedovoljno apostrofiran problem suvremenog društva i međuljudskih odnosa. Konceptualni arhitektonski projekt ureda MR2 ispituje mogu li se arhitektonskim projektom naglasiti socijalne vrijednosti, s obzirom da se nerijetko žrtve nasilja neprikladno tretiraju i doživljavaju kao građani drugog reda. Također, uobičajena „uloga“ žrtve sada se potpuno mijenja, iz podruma, zabačenih prostorija i sličnih lokacija koje su najčešće mjesto djelovanja ovakvih ustanova, utočište se podiže na vrh građevine, te na vizualno doslovan način podiže važnost problema, vidljivo odašiljući snažnu poruku.
Više o projektu pogledajte u prezentacijskom PDF-u kojeg možete preuzeti ovdje
Opis koncepcije kroz riječi autora:
Projekt “Utočište” postupno je evoluirao od ‘arhitektonskog stroja’ do propitkivanja same arhitekture kao novog medija koji generira urbanu promjenu. Odabran je lokalitet dimnjaka Hartere u Rijeci. U razradi projekta pojavila se potreba za proširenjem programa i odnosa koje formira koncept. Funkcija ovakvog projekta je višeslojna. Težište projekta nije na oblikovanju već u režiranju mogućnosti konstantne promjene.
Arhetipska arhitektonska funkcija jest utočište za žrtve obiteljskog nasilja. Pozicionirano na vrhu dimnjaka (85m) ovakav projekt poprima spomeničku vrijednost baziranu na fenomenološkim načelima negirajući ideološke konotacije. Projekt postaje spomenik svakodnevnoj žrtvi. Arhitektura poprima ulogu komunikacijskog medija, oblikovna i utilitarna uloga arhitekture je sporedna.
Program na jedinstveni način promišlja alate novih medija (internet, multimedijalna instalacija, arhitektura kao medij) u pragmatičnoj službi sustavu socijalne zaštite.
Uobičajeno ne postoji izravna veza između kulture novih medija i utilitarnosti svakodnevice; ovaj projekt pokušava upregnuti vizije s područja kulturne djelatnosti u svrhu rezultata na području sustava socijalne zaštite.
Na taj način lansira se poznata paradigma koju su brojni artisti imenovali, ali su je rijetki uspjeli i proizvesti “Etika je estetika budućnosti” (Laurie Anderson).
Cilj je senzibilizirati stručnu i širu javnost na novi kontekst u promišljanju arhitekture, novih medija i problema promišljanja skloništa za žrtve nasilja (Utočišta) kao osnovne teme.
