Što je slavni Odred za baštinu radio u Hrvatskoj

Pripadnici Odreda za baštinu George Stout (lijevo), Walker Hancock (sredina desno), narednik Traverse i Steven Kovalyak za vrijeme iskopavanja u Bernterodeu, Njemačka, svibanj 1945.Walker Hancock Collection

“Odred za baštinu i njegovo djelovanje na primjeru Hrvatske” naziv je predavanja koje je dr. sc. Antonija Mlikota, asistentica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, održala početkom travnja u prostorijama Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske u Zagrebu. Odličnom odazivu stručne publike nesumnjivo je pridonijela aktualnost problematike izlaganja, odnosno medijski odjek koji je polučio hrvatski prijevod opsežne knjige Roberta M. Edsela „Odred za baštinu: saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena“ (Fraktura, 2013.) te prema njoj snimljeni holivudski hit „The Monuments Men“ u režiji Georgea Clooneyja.
Da podsjetimo, Robert M. Edsel teksaški je poduzetnik koji krajem 1990-ih godina uhodani i profitabilni posao ispitivanja naftnih nalazišta zamjenjuje predanim istraživanjem jednog slabije rasvijetljenog segmenta povijesti Drugog svjetskog rata. Riječ je o djelovanju posebne vojne jedinice zadužene za očuvanje pokretne i nepokretne spomeničke baštine u jeku savezničkih operacija na tlu Zapadne Europe te za povrat dislociranih umjetnina u poratnim godinama. Odjel za spomenike, umjetnost i arhive – Monuments, Fine Arts, and Archives (MFAA) ili Monuments Men, kako su ih kolokvijalno zvali na terenu, činili su pretežno povjesničari umjetnosti, arhitekti, muzealci, konzervatori i umjetnici različitih specijalizacija čija je temeljna zadaća bila ublažiti razaranja povijesnih građevina, muzeja, crkava i arhiva u bespoštednim zračnim i kopnenim borbama pri kraju rata, kao i pronalaženje otuđenih ili nestalih umjetnina i drugih kulturnih dobara.

Pripadnik Odreda za baštinu Steve Kovalyak, stručnjak za pakiranje umjetnina, podiže na kolica za prijevoz soli Michelangelovu Bogorodicu iz Brugesa u rudniku Altaussee u Austriji,srpanj 1945.National Gallery, Washington D.C., Gallery Archives

Predradnje za ustroj samog Odjela poduzete su u SAD-u već 1940. godine okupljanjem tzv. Harvardske grupe sastavljene od profesora ove ugledne obrazovne institucije koji su zabrinuto promatrali događanja u Europi, posebice nakon okupacije Pariza. Harvardska grupa dat će početni impuls projektu izrade pozamašne baze podataka o kulturnim spomenicima pojedinih europskih zemalja, kao i praktičnih zemljopisnih karata i vodiča za snalaženje časnika Odjela u ratnim područjima, koji će kasnije razraditi Frick Art Reference Library u New Yorku. Pravi „poziv na oružje“ uslijedio je pak u prosincu 1941. godine kada se, u zatišju napada na Pearl Harbor, organizira sastanak predvodnika američke kulturne scene na poziv domaćina Francisa Henryja Taylora, ravnatelja njujorškog Metropolitan muzeja. Predavanje sa dijapozitivima koje su tada priredili Paul Sachs, zamjenik ravnatelja harvardskog Muzeja Fogg i George Stout, voditelj pionirskog Foggova Odjela za konzervaciju, zorno je svjedočilo o posljedicama ratnih zbivanja na kulturnu baštinu Starog kontinenta preko primjera razorenog povijesnog središta Rotterdama ili otužnog prizora provizornog ciglenog obzida oko Michelangelova Davida u Firenzi. Stoutov tekst iz lipnja 1942. godine sumirao je tadašnja razmišljanja struke o zaštiti umjetničkih spomenika u vrijeme rata, a sljedeće rečenice bile su vjerojatno presudne za pridobivanje podrške visoko pozicioniranih političara i vojnih stratega za ovu plemenitu obvezu: „Zaštita tih predmeta neće utjecati na tijek bitaka, ali hoće na odnose oslobodilačkih vojski i tih naroda i njihovih vlada (…) Zaštita tih predmeta pokazat će uvažavanje uvjerenja i običaja svih ljudi i svjedočit će da sva ta umjetnička djela ne pripadaju samo nekom narodu već su ona i baština cijelog čovječanstva.“ Uz eksplicitnu podršku predsjednika Roosevelta naposljetku je u ljeto 1943. godine ustanovljena Američka komisija za zaštitu i spašavanje kulturnih i povijesnih spomenika u Europi, tzv. Robertsova komisija, nazvana po sudcu Vrhovnog suda Owenu J. Robertsu pod čijim je predsjedanjem održan prvi sastanak komisije.

Pripadnici Odjela za baštinu Dale V. Ford i Harry Ettlinger (desno) pregledavanju Rembrandtov Autoportret, rudnik Heilbronn, Njemačka, 1945.National Archives and Records Administration, College Park, MD

Nakon niza incidenata, od kojih je sravnjenje benediktinske opatije Montecassino u veljači 1944. godine bilo najpogubnije za dostojanstvo i moralnost koordinirane savezničke operacije u Italiji, počela se probijati svijest o potrebi očuvanja povijesnih spomenika kao zaloga izgradnje humanijih odnosa europskih država i prekomorskih partnera po završetku rata. U hektičnim mjesecima pripreme iskrcavanja na Normandiju, u ruralnom mjestašcu Shrivenham u Engleskoj obučavaju se i prve operativne snage Odjela za spomenike, umjetnost i arhive (MFAA), časnici imenovani na preporuku Robertsove komisije kojima je dodijeljen nemoguć zadatak da osiguraju preživljavanje najvažnijih materijalnih svjedočanstava europske prošlosti. Pripadnici MFAA-e regrutirani su iz redova istaknutih kulturnih djelatnika trinaest zemalja, ukupno njih 345 koliko je zabilježeno u službenim podacima, premda ih je tek nekoliko desetaka služilo na prvoj liniji bojišnice napredujući zajedno sa savezničkim trupama. Na licu mjesta dokumentirali su počinjenu štetu i poduzimali konkretne mjere konsolidacije građevinskih sklopova i premještaja na sigurno vrijednih umjetnina, osobito crkvenih inventara i fundusa kulturnih institucija. Gdje god se to činilo moguće, zagovarali su preispitivanje vojnih planova radi reduciranja daljnjeg uništavanja europskoga graditeljskog nasljeđa. Pritom su se pozivali na direktnu naredbu generala Eisenhowera izrečenu neposredno prije Dana D, a koja je zaštitu povijesnih spomenika apostrofirala kao dužnost svakog pojedinog zapovjednika savezničke vojske. Međutim, suočeni sa ratnom realnošću, apeli skrbnika za baštinu nailazili su uglavnom na nerazumijevanje u nadređenim krugovima gdje su, očekivano, neposredni vojni ciljevi imali prednost. Kako su sve dublje ulazili u teritorij poražene Njemačke, fokus misije članova Odreda preusmjerio se na traganje za skloništima umjetničkih predmeta pokradenih iz javnih zbirki i razvlaštenih židovskih obitelji od strane ozloglašene ERR, specijalne postrojbe Alfreda Rosenberga, vrhovnog nacističkog ideologa židovske inferiornosti i pod faktičkim zapovjedništvom Reichsmarschalla Hermana Göringa, nezasitnog „ljubitelja“ umjetnina.

Popis oštećenja spomenika nakon savezničkog bombardiranja Splita u prosincu 1943.National Archives and Records Administration, Washington D.C

Najuzbudljivije dionice „potrage za blagom“ vodile su od pariške galerije Jeu de Paume, sabirnog centra za plijen iz cijele Francuske, gdje je kustosica Rose Valland pomno zapisivala podatke o tranzitu ukradenih umjetnina, do dupkom popunjenih hodnika i dvorana bajkovitog dvorca Neuschwanstein i podzemnih depoa u rudnicima Merkers, Heilbronn i Altaussee. Rezultati rada Odreda za baštinu, često isticani podatak od pet milijuna pronađenih i vraćenih umjetničkih i kulturnih predmeta, čine se još impresivnijima ukoliko znamo da je čitava operacija bila podkapacitirana u ljudskim i materijalnim resursima i provođena gotovo ad hoc, bez razrađenog zapovjednog lanca i adekvatno obučenih vojnika.

Savezničko bombardiranje Osijeka, 1944.

Kada su Roberta M. Edsela, na jednoj od brojnih promotivnih aktivnosti povodom objavljivanja njegove knjige u Hrvatskoj, upitali za djelovanje Odreda za baštinu na području bivše Jugoslavije, priznao je kako su njegova dosadašnja istraživanja bila ograničena isključivo na Italiju i Zapadnu Europu te da o tome nema posebnih saznanja. Ovog dijela povijesti Odreda prihvatila se unatrag nekoliko godina Antonija Mlikota oslanjajući se prvenstveno na autentične dokumente pohranjene u National Archives and Records Administration (NARA) u Washingtonu, odnosno na njihovim web-stranicama cjelovito dostupnog fonda Records of the American Commission for the Protection and Salvage of Artistic and Historic Monuments in War Areas (the Roberts Commission), 1943–1946. Arhiv sadrži vrlo obimnu pisanu i kartografsku građu te popratnu fotografsku dokumentaciju preko koje je moguće rekonstruirati rad MFAA-e na utvrđivanju ratnih šteta na spomenicima u Hrvatskoj te pratiti pojedine epizode (i anegdote) oko katalogiziranja i povrata spašenih pokretnih dobara. Na prvi pogled fascinira količina informacija koje su djelatnici MFAA-e prikupili o događanjima u pojedinim hrvatskim gradovima mukotrpno pretipkavajući i kompilirajući vijesti iz brojnih europskih tiskovina i slušajući programe radio-postaja. Na taj su način sustavno formirali bazu podataka o najnovijim zbivanjima iz sfere umjetnosti te zabilježili, primjerice, otvorenje Dijacezanskog muzeja u Zagrebu i dogovore oko prenošenja Višeslavove krstionice iz Venecije u Zagreb 1942. godine, a stvarali su i kartoteku hrvatskog „tko je tko“ u umjetničkom svijetu, tj. personalne kartice kulturnih djelatnika, poput Ivana Meštrovića, Ljube Karamana ili Cvite Fiskovića. Isječci novinskih vijesti bili su im „oči i uši“ u nedostatku aktivnih djelatnika na terenu, jednako kao i iznimno kvalitetne zračne snimke američke vojske koje su predstavljale dragocjeni izvor informacija o oštećenjima spomenika kulture nakon bombardiranja gradova poput Zadra, Splita, Osijeka ili Slavonskog Broda. Raspolagali su i detaljnim kartama pojedinih urbanih središta sa obilježenim značajnim spomenicima, muzejskim i arhivskim ustanovama te kontakt-osobama, a zahvaljujući nastojanjima ranije spomenute Harvardske grupe, priređen je i priručnik s dodatnim opisima kulturnih dobara i zemljopisno-povijesnim činjenicama o Jugoslaviji autora Ernsta Kitzingera, predavača na Harvardu i Cambridgeu koji se bavio kasnoantičkom, ranosrednjovjekovnom i bizantskom umjetnošću Balkana i Mediterana.

Odjel za spomenike, umjetnost i arhive radio je kartoteku hrvatskog „tko je tko“ u umjetničkom svijetu, pa tako i personalnu karticu Ivana Meštrovića : Personalna kartica Ivana Meštrovića, Fond Američke komisije za zaštitu i spašavanje kulturnih i povijesnih spomenika u Europi,National Archives and Records Administration, Washington D.C.

Antonija Mlikota doktorirala je na obnovi Zadra nakon Drugog svjetskog rata te se i u sklopu istraživanja djelovanja MFAA-e fokusirala na sudbinu zadarskih spomenika te posebice zadarskog zlata, srebra i stakla, ponajviše iz riznice Arheološkog muzeja u Sv. Donatu, koje je nakon iznošenja iz grada za trajanja njemačke okupacije u travnju 1944. godine, pronađeno od strane MFAA-e u Veneciji te došlo u nadležnost kapetana Basila Marriotta u kolovozu 1945. godine. Komparacija detaljnog popisa zadarskih umjetnina u arhivu Odjela za spomenike s današnjim fundusima Arheološkog muzeja u Veneciji i Muzeja stakla u Muranu, nedvojbeno dokazuje zadarsku provenijenciju najistaknutijih eksponata ovih talijanskih institucija. Otkrićem washingtonske dokumentacije mogla bi se tako dovesti u pitanje legitimnost polaganja prava Italije na umjetničko blago Zadra u poslijeratnim restitucijskim pregovorima sa SFR Jugoslavijom, možda čak i stvoriti osnova za preispitivanje njegova vlasništva. U svakom slučaju, fond Američke komisije za zaštitu i spašavanje kulturnih i povijesnih spomenika u Europi iznenađuje bogatstvom gradiva te će njegovo daljnje pregledavanje, osim intrigantnih povijesnih kurioziteta, iznjedriti i potencijalno ključne argumente u nekom budućem sporu oko povrata neprocjenjivih umjetnina u hrvatske muzejske zbirke.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija