Sjaj i bijeda Jugokeramike
Netom zatvorena izložba u Muzeju za umjetnost i obrt „Porculanski sjaj socijalizma” koju smo najavili ovdje prezentirala je tri dekade industrijski oblikovanog dizajna u pogonu tvornice Jugokeramika, naglašavajući trendove u oblikovanju te posebice dizajnersku osovinu (Jelena Antolčić, Anica Kuhta Severin, Dragica Perhač i Marta Šribar), koja je nezavidnim položajem žena u industriji demonstrirala doseg jugoslavenskog dizajna.
Pedesete godine u Jugoslaviji obilježila je ubrzana obnova, forsirana industrijalizacija i postupno okretanje prema Zapadu. Izuzetno snažna avangardna strujanja izražena kroz EXAT’51 te novoosnovani kazališni, glazbeni, filmski festivali; početak izlaženja časopisa poput Svijeta ili Arene i emitiranja televizijskog programa formiraju novu društvenu stratifikaciju. Vrlo je lako okarakterizirati takvo privredno čudo zlatnim razdobljem Jugoslavije koje će i 60-ih godina postati još izraženije konzumerističko. U takvom kontekstu 1953. godine tvornica Jugokeramika počinje s proizvodnjom.
Upravo se tako, kao sentimentalno putovanje kroz vrijeme s pomalo nostalgičnim prizvukom, odnosi i izložba „Porculanski sjaj socijalizma”. Činjenica kako je moguće pronaći neki od servisa i u bakinim vitrinama ili podsjetiti na užine u osnovnoj školi, potvrđuje takvu tezu. Nije slučajno ( ili pak jest) što otvaranje izložbe koincidira sa zatvaranjem u pretvorbama i tranzicijom uništenim pogonom tvornice Inker ( od 1991.) pa se pomalo čini kao da je izložbom predana posljednja pomast tvornici. U čitavom postavu, kao i u uvodnom tekstu kataloga moguće je uočiti izuzetno jaku kritiku usmjerenu na rukovodioce tvornice. Evidentno je kako direktori Jugokeramike, kasnije Inkera, unatoč sjajnim dizajnerima/cama, nisu imali marketinške strategije. Ali zato MUO ima odličan marketing: ako već niste mogli kupiti vrčić, servis šalica ili vaze u NAMI ili kakvoj sličnoj trgovini, možete ga ekskluzivno nabaviti u muzejskoj trgovini. Pomalo je paradoksalna činjenica kako industrijski oblikovan servis, namijenjen širokoj potrošnji sada postaje dostupan kao raritet ili suvenir. Nažalost, to je trenutačno jedino što je preostalo Jugokeramici. I prisjećanje na dobre, stare dane.
Istodobno, u MUO-u se održava i izložba bečkog klasicističkog porculana iz zbirke Muzeja Marton. Potpuna suprotnost profinjenom minimalizmu i funkcionalizmu servisa Jugokeramike! Bečki porculan je izuzetno buržujske provenijencije te se ističe bogatstvom i skupocjenošću svoje izvedbe. On je svojevrsni imperijalni privilegij. Postavljajući izložbu Jugokeramike u zajednički prostor muzeja s bečkim porculanom, neminovno se uspoređuje njihovo značenje. S jedne strane obrtničke majstorske manufakture koje rade pri carskom dvoru, s druge strane se radnička klasa zapošljava u tvornicama i upravlja strojevima. S jedne strane osamnaestostoljetni imperijalizam austrijske monarhije , a u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih koncept samoupravljanja. Ali, u kontekstu muzealizacije i takve suprotnosti je, na prvi pogled, moguće staviti pod zajednički nazivnik ekskluzivnog posuđa namijenjenog elitama. Izložba bečkog porculana, uostalom, nosi naziv „Showpieces”, označavajući predmete koji nose izvanredne kvalitete i kao takvi mogu pripadati isključivo izvanrednima. Čini se kako je mnogo važnije prezentirati Jugokeramiku kao fenomen izuzetno uspješne industrije u Jugoslaviji i početka masovne proizvodnje, nego li kao povijest dizajna posuđa kroz smjenjivanje trendova. Konvencionalni muzejski izložbeni okvir ipak često reprezentira upravo povijest određenog artefakta kroz nadahnute, kreativne individue. Kritičar i teoretičar Boris Groys naglašava kako je za recepciju umjetnosti muzej suvišan, čak i štetan zbog kontrasta između profanog okruženja u kojem se predmet nalazi i dekontekstualiziranog prostora muzeja. Nadalje, objašnjava kako je muzejsko vrednovanje isključivo čin stvaranja materijalne granice između objekata koji će ući unutar kolekcije i onih koji će biti odbačeni, takoreći, u smeće.
Možda bi u sljedećem koraku trebali biti svjesni kako se vrijednost i kvaliteta određenih predmeta ne stvara u trenutku autoriziranja od strane muzeja kao vrhunaravne sile, već je za to potrebno samo malo zdravog razuma. Donacija posuđa koja upotpunjuje muzejsku kolekciju ne bi trebala biti krajnji potez tvornice Inker, već bi daleko važnije bilo oživljavanje pogona i zadržavanje kvalitetnog proizvoda. Ovako ćemo, vjerojatno, jednog dana, uvoziti vlastiti dizajn pod tuđim imenom ili ga već danas promatrati pod staklenim vitrinama.
