Analogni Google
Univerzalna mreža koja omogućava nesmetano širenje znanja dio je suvremene svakodnevice. No, ideja da bi svatko iz svog doma mogao pristupiti “mehaničkom, zajedničkom mozgu” 1934. je bila vizionarska. Upravo te godine Paul Otlet skicirao je plan globalne mreže kompjutora ili, kako ih je sam nazivao, elektronskih teleskopa koji bi ljudima diljem svijeta omogućili da pregledavaju milijune međusobno povezanih dokumenata, slika, audio i videozapisa. Otlet je cijelu stvar nazvao réseau, što u prijevodu znači mreža ili web. Tako je taj znanstvenik za više od pola stoljeća anticipirao prvi web pretraživač koji je Tim Berners-Lee izbacio 1991.
Otletov pretraživač bazirao se na analognim tehnologijama njegova vremena. Još potkraj 19. stoljeća Otlet i Henri La Fontaine u Bruxellesu su započeli projekt koji je trebao mapirati sve svjetsko znanje, vjerujući da nesmetano širenje znanja pridonosi svjetskom miru. Cilj je bio sakupiti svu literaturu ikad tiskanu, od knjiga do pamfleta, te podatke iz njih međusobno povezati kartičnim katalogom koji je Otlet sam razvio. Na tri do pet kartica bilježili su podatke i tako stvorili bazu podataka s više od 12 milijuna pojedinačnih unosa. Baza je izgledala kao veliki knjižnički katalog, prije nego što su i oni digitalizirani. Tako je nastao Mundaneum, institucija koja je rukovala tim golemim katalogom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Upiti za informacijama dolazili su iz cijelog svijeta, pismom ili telegramom, oko 1500 godišnje. Odgovori su ručno traženi, prepisivani na nove kartice koje su poštom slane na adresu s koje je stigao upit. Bez prednosti koje pružaju današnje tehnologije, proces pronalaženja informacija i pripreme odgovora nekada je trajao tjednima.
Povezivanje podataka na papirnatim karticama danas se smatra analognim pretečom hiperlinka koji je osnova pretraživanja podataka na webu. Prema riječima Kevina Kellyja, nekadašnjeg urednika časopisa Wired, hiperlink je, iako nepravedno zanemaren, jedno od najvećih otkrića prošlog stoljeća. Time i Otlet zapravo postaje jedan od velikih umova koji stoje iza interneta kakvog danas poznajemo. Štoviše, Otletove veze među podacima i same su informacija. Stručnjaci se slažu da je Otletova ideja slična konceptu semantičke mreže u kojoj bi kompjutori mogli koristiti samo značenje podataka, što bi im omogućilo njihovu interpretaciju i obradu.
Radio, novi medij u Otletovo vrijeme, posebno je fascinirao znanstvenika. Mogućnost bežičnog prenošenja informacija na daljinu i na neograničen broj primatelja potaknuo ga je da osmisli globalnu mrežu koju smo spomenuli na početku teksta. U njegovim zapisima nalaze se podaci o prijenosu informacija iz knjiga u praktičnije medije, poput grafova i dijagrama snimljenih na mikrofilmove, te audio i videozapise. Radiotelefotografija termin je koji je skovao za ideju o bežičnom slanju fotografija.
Više od 60 godina nakon Otletove smrti njegove ideje postale su stvarnost. Osim hiperlinka, njegov koncept dinamičnog tijela svjetskog znanja, koje se stalno upotpunjuje i oblikuje, jasno podsjeća na koncept Wikipedije. Ipak, neki znanstvenici naglašavaju razlike jer je Otletov sistem hijerarhijski, tj. samo mala grupa znanstvenika imala je mogućnost odabira i oblikovanja informacija, a promjene integrirane u postojeću informaciju, kao što se događa na Wikipediji, već su unošene kao dopuna informaciji.
Kako bi se razvio taj projekt da 1934. belgijska vlada nije izgubila interes i ukinula financijsku podršku Mundaneumu, te da s dolaskom nacista 1940. Mundaneum nije definitivno zatvoren, teško je danas zamisliti. Otlet je 1944. umro u siromaštvu i zaboravu, a tek je 1968. američki istraživač W. Boyd Rayward otkrio tu bogatu zbirku pa je Mundaneum ponovno otvoren 1998. u malom belgijskom mjestu Mons u okolici Bruxellesa. Osoblje muzeja trenutno radi na digitalizaciji Otletove ostavštine. Kad jednom sve kartice budu prenesene u digitalni medij i dostupne online, Otletova vizija znanja dostupnog svima, bez papira, bit će napokon realizirana.
Tonči Kranjčević Batalić
