Natječaj uspio, Delta nije oživjela

Gradsko kupalište Sušaka, kasnije Rijeke, na čijem mjestu je izgrađen uređaj za pročišćavanje fekalnih voda

Još od devedesetih se u Hrvatskoj nikako ne mogu posložiti stvari s izgradnjom. Prvo se svih pustilo da grade, sa i bez dozvola, jer investicije su važne, a birokratske prepreke prevelike. Zatim se gradnja počela braniti, jer je u međuvremenu uništen prostor. Onda se krenulo rušiti onima koji su gradili bez dozvole da bi se na kraju ipak sve legaliziralo. I od 2014. godine idemo opet iz početka: više neće trebati biti ni vlasnik zemlje da bi se dobila građevinska dozvola, jer se time „koči investitore“. Ali to je jedna druga, malo dulja priča.

Uglavnom, demokracija nije donijela puno dobroga hrvatskom urbanizmu. Pitanje je doduše koliko je demokracije u odlučivanju o prostoru, ali kada govorimo o politici prema prostoru, onda je evidentna ona Preradovićeva da „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Sve što su oni prije radili nije dobro pa se radi iznova, od zakona do planova, tako da je četverogodišnji ritam izbora, točnije rečeno dvogodišnji jer se preklapaju državni i lokalni izbori, letalan za hrvatski prostor. Jednostavno se ne stigne napraviti ništa.
Ali ne svugdje. U Rijeci političke promjene nema preko dvadeset godina, neki bi rekli i dulje, pa je i odnos prema prostoru drugačiji. U Rijeci postoji kontinuitet odluka. Kad se jednom odluka donese, ne dovodi ju se u pitanje, na nju se nastavlja sljedeća i tako redom. Uglavnom, greške ne postoje. I kad se na kraju priče, nakon jedno deset-petnaest godina ipak ne uspije pokrenuti neki projekt, jer, k vragu, nema se novaca kao u Saparmurata Nijazova, oca Turkmenistana, onda treba nekako napraviti zaokret. Taj zaokret se onda nazove revolucionarnim zaokretom i njega obično prati nedvojbeni autoritet izvan Rijeke, po mogućnosti iz inozemstva.

Utoliko je anketni natječaj za Deltu izgledao kao mogući željeni revolucionarni zaokret. Jer ovo što se do sada radilo sa Deltom nije bilo dobro.

Delta je inače potpuno neobičan urbani prostor. Topografski je Delta kao i svaka delta na ušću rijeke, ali nije nastala kao prirodna naplavina, već dugogodišnjim nasipavanjem. Delta je povijesno bila granica različitih administracija, granica između Italije i Jugoslavije, Sušaka i Rijeke. Upravo je na kraju Delte (koja je inače pripadala Sušaku, što je bitno za nastavak priče) bilo i središte društvenog života grada; gradsko kupalište, na kojem su stasale vaterpolske legende Ivica Jobo Kurtini i Ćiro Kovačić. Uglavnom, izuzetno inspirativan prostor, za koji je Vladimir Turina napravio najznačajniji konceptualni projekt hrvatske moderne arhitekture.

Desetljećima je Delta inspirirala rasprave i konačno je koncem osamdesetih proveden ozbiljan arhitektonski natječaj za prostor Delte i Brajdice, kojim se ovaj prostor pripojio gradu i konačno su se Sušak i Rijeka trebali organski povezati. Luka je, naime, u tadašnjim planovima trebala preseliti na Krk, gdje su postojale prostorne mogućnosti širenja, pa su prvi put Brajdica i Delta u planovima izdvojene iz lučkog prostora.

Natječaj za Deltu i Brajdicu iz 1985. godine

Kako smo ranije rekli, demokracija nije donijela puno dobrog urbanizmu pa tako ni niz odluka od 1990-tih na ovamo koje su direktno ili indirektno imale veze sa Deltom.
Prvi problem je da u planove prenamjene Delte u stvari nitko nije ozbiljno vjerovao. Nakon deklarativne odluke i ozbiljnog natječaja prije gotovo trideset godina, niti jedan od kapitalnih gradskih projekata nije lociran na to mjesto. Bazen, gradska dvorana, muzej suvremene umjetnosti, gradska knjižnica sve su to sadržaji koji su mogli formirati novi centar grada, ali su svi planirani na drugim lokacijama. Nekima je prošle godine i mijenjana lokacija, ali opet Delta nije bila ni u primisli.
Drugi bitan događaj nije neposredno povezan s Deltom, već pokušajima transformacije riječkog gospodarstva. Jedan od motora transformacije riječke privrede početkom 90-tih prepoznat je u World Trade Centre-u, organizaciji koja je u predinternetsko doba bila centar trgovine. Pojednostavljeno, nezaposleni bravari su trebali postati brokeri i izgradnja WTC-a postala je gradskim prioritetom. Postojali su planovi izgradnje WTC-a i na Delti, ali je na koncu iz nekog razloga odabrano zemljište u vlasništvu Transadrije na Pećinama, za koje su prometni stručnjaci rekli da može primiti toliki sadržaj jedino ako se do njega izgradi tunel od centra grada i dalje. Koliko je to bilo točno, ostat će neodgovoreno pitanje, no, uglavnom, trebalo je napraviti taj tunel i cestu i pronađeno je jednostavno rješenje: zašto se ne bi proširio kontejnerski terminal na Brajdici? Ovdje bi trebalo razjasniti još jednu specifičnost postsocijalističke Hrvatske, a to je podjela nadležnosti i budžeta. Naime, ukoliko je neka cesta gradska, nju plaća grad. Ukoliko cesta vodi do luke, tada je plaća država. Pronađeno je spasonosno rješenje za izgradnju WTC-a na željenoj lokaciji, ali od Delte i Brajdice iz prethodne priče, povezivanja Sušaka i Rijeke, ostala je polovica: Brajdica je ponovo, deklarativno doduše privremeno, ali za našeg života trajno, dodijeljena lučkom području.
Ideja prenamjene Delte bi sigurno pala u zaborav da je nije, na neobičan način, oživio projekt izgradnje riječke luke. U međuvremenu je, naime, Luka odustala od preseljenja iz grada te se u 2003. godini potpisuje ugovor sa Svjetskom bankom o Rijeka Getaway projektu, u kratkim crtama, projektu modernizacije riječkog prometnog pravca. U tom se projektu Delta, ovaj put bez Brajdice, odjednom našla u središtu pažnje. Ideja Svjetske banke bila je da će se sredstva iz kredita, usmjerena u modernizaciju luke, vratiti od komercijalizacije zemljišta ili, kako se to danas kaže, monetizacijom Delte. Delta je tako od arhitektonskog konceptualnog projekta odjednom postala ozbiljan nekretninski projekt.

Ali ne cijela, već samo ono što je unutar lučkog područja bilo namijenjeno za izgradnju. Ono što je ostalo izvan žice, prepušteno je gradu. Kako je u to doba prostorni plan grada izrađivao Arhitektonski fakultet u Zagrebu, tako je poznata ideja Ante Marinović-Uzelca o Delti kao parku između Sušaka i Rijeke, ugrađena u plan kako se jedino i može – polovično: gradu park, Lučkoj upravi zgrade. S time da su svoj prostor tu našle i gradske fekalne vode. Njih, naime, negdje treba zbrinuti, a gdje drugdje nego li usred Delte, točnije na mjestu spomenutog gradskog kupališta Sušaka.
I tako je od projekata Turine iz četrdesetih, Marinović-Uzelčeva parka, natječaja i velikih vizija iz osamdesetih, Delta nakon trideset godina planiranja završila tranširana na dijelove: sjevernu Deltu, južnu Deltu i fekalnu Deltu, a da nitko ne može ozbiljno objasniti zašto.

Nakon 30 godina planiranja Delta je tranširana na dijelove, a nitko ne može objasniti zašto

U tom smislu je arhitektonski natječaj pružio priliku za malu pauzu. Da se pokuša napraviti “revolucionarni zaokret” koji ne bi bio opterećen podjelom na lučko i gradsko i imperativom kvadrata. Koji bi Deltu sagledao kao cjeloviti prostor, povezao Sušak s Rijekom. I koji bi, u krajnjoj liniji, tržištu ponudio lokacije koje nisu uz zahod svih zahoda.
Na žalost po Deltu, ništa od toga se nije dogodilo. Objektivno govoreći, neki zaokret se nije ni mogao očekivati kada su radove ocjenjivali isti ljudi koji su do sada radili na projektu Delte. Ostali članovi žirija su iskoristili svoje demokratsko pravo i složili se s njihovim stavom. Kontinuitet odluka je očuvan. Što je jako dobro za odluke, ali šteta za grad.

Usporedba: projekt Vladimira Turine iz 1949. i projekt ureda COWI i Gehl Architects za Lučku upravu

Umjesto različitih rješenja, što je anketni natječaj trebao ponuditi, dobili smo varijacije istog. Nagrađeni projekti su, naravno, atraktivni, ali istini za volju, ako se maknu sve atrakcije na moru i Rječini koje bi majka priroda sama ionako maknula, ne razlikuju se puno od prvih skica Gehl Architects napravljenih za Svjetsku banku. Drugo se objektivno niti ne može napraviti ako se traži točno određena kvadratura, na točno određenom mjestu, s točno određenom visinom.
Prvo pitanje koje se postavlja nakon svakog natječaja je kako utječe na formiranje grada. U ovom slučaju se u prvom redu treba gledati na šire mjerilo, na način na koji se povezuju Sušak i Rijeka. Dva grada fizički razdvaja kanjon Rječine i jedino mjesto gdje se mogu spojiti je upravo Delta.
Politički i simbolički značaj položaja Delte, kao mjesta koje je kroz gotovo cijelu povijest razdvajalo dva prostora, najjasnije je izražen u projektu Zdenka Strižića za pješački most iznad Rječine. Nedugo nakon oslobođenja 1945. godine, Strižić, svjestan posebnosti mjesta, gradi most koji je u toj mjeri predimenzioniran da se ni danas ne zove mostom, nego trgom. Most je generacijama bio mjesto okupljanja, no tu je povijesno spajanje, u urbanističkom smislu, stalo.
Daljnji razvoja grada nije nastavio istim smjerom; imperativ industrijskog i lučkog razvoja usmjerio je razvoj Delte u drugom pravcu. Danas je nekadašnji centar Sušaka, udaljen od centra grada, pomalo sablastan prostor napuštenih trgovina u prizemlju. Primarni cilj natječaja trebalo je biti povezivanje Sušaka i Rijeke, no rezultat je upravo suprotan. Rješenja koje na mjestu nekadašnje barijere uvode prazninu, govorimo naravno o Sjevernoj Delti, koliko god zelena bila, nepovratno prekidaju veze Sušaka s ostatkom grada.
Drugo pitanje je što će se dogoditi dalje. Cijeli natječaj se doima vođen pragmom, kao da je korak do izgradnje, no pitanje realizacije je poprilično neizvjesno jer je sam program veliki eksperiment. Naime, sva gradnja koncentrirana je u lučkom području, koje se može jedino dati u koncesiju. To znači da se u tom prostoru stanovi, kao i uredi, mogu samo dugoročno iznajmiti ali ne i prodati, što je potpuno nepoznat model u Hrvatskoj. Nitko ne zna kako će tržište reagirati.
Nasuprot južnoj Delti, sjeverno od žice stanovi se mogu sasvim uobičajeno graditi, nema uređaja za pročišćavanje kanalizacije, nema kontejnerskih dizalica sa susjedne Brajdice. Bilo bi logično da se na tom prostoru predviđa izgradnja. Ali, na sjevernoj je Delti park. Situacija je nalik Seinfeldovom Bizarro Worldu: sve izgleda slično, samo je obrnuto.

Plan je da se rješenja ponude potencijalnim investitorima i da se razvoj Delte prepusti privatnoj inicijativi. Za 2014. godinu planiran je natječaj koji bi trebao pokazati stvarni tržišni potencijal projekta. Ako izdvojimo marinu, za koju su vrlo sramežljivo iskazani interesi, ostaje pitanje za koga se grade nove zgrade? Naime, projekt predviđa oko 500.000 m2 bruto izgrađenog prostora (od toga 300.000 m2 nadzemnog). Istovremeno, 2011. godine je, ne u Rijeci, već u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji zajedno s Rijekom, izgrađeno sveukupno 194.000 m2 zgrada ili pola od onog što je planirano na Delti. Pitanje je na koji način bi tržište reagiralo na naglo povećanje ponude i koji efekt bi imalo na sam projekt, koji bi, de facto, sam sebi rušio cijenu.
Treba isto tako reći da Rijeka, kao i širi prostor, nije osobito atraktivna za ovakav oblik investicija. Trst se već godinama muči s vrlo sličnim projektom prenamjene luke. Takvo okruženje traži arhitektonsku inovaciju, jer sigurna i dosadna rješenja ne mogu privući nikoga.
Ako se pokaže da je program preambiciozno dimenzioniran, postoji realna mogućnost da Delta ostane uspavana dulje vrijeme. Slična sudbina zadesila je gotovo sve kapitalne projekte u Rijeci: od autobusnog kolodvora do bolnice, koji bez novaca stoje u idejnoj fazi već godinama. Sve ovo otvara naravno i pitanje zašto se tako radi, ali to nas vraća na početak teksta.

Na kraju, iskustvo nas uči da je uloga ovakvih konzultacija ionako ceremonijalne prirode. Kao što se, primjerice, dogodilo s riječkim stadionom, gdje su svi planovi preseljenja na Rujevicu nestali kao rukom odnešeni pred pojavom novog vlasnika kluba, koji je stvarno spreman sagraditi stadion. Slično će se vjerojatno dogoditi i s Deltom. U ovom slučaju možemo reći: sreća da je tako.