Bez kadra
ili bez photoshopa?
Piše: Sandra Križić Roban
*Ante Kuzmanić, Eugen Širola, Akvarij i kulapište Bačvice, Split, 1995.-1998.
Iako definirana kao svojevrsni nulti stupanj pisma (ali i slike) o hrvatskoj arhitekturi od 1990. do danas, izložba i knjiga 90_09 posvećena realizacijama koje su dobile najvažnije nacionalne arhitektonske nagrade tijekom posljednja dva desetljeća ipak je više od toga. Iznesena u kontinuiranom slijedu ujednačenih panoa, popraćena s osnovnim podacima, obrazloženjima stručnih žirija te fotografijama koje je, u najvećem broju slučajeva, recentno snimio Miljenko Bernfest, izložba priređena u zagrebačkoj Gliptoteci neobična je slika stvarnosti koju do neke mjere percipiramo na sličan način. I koliko god su namjere priređivača – sadržane u skupu vizualnih bilješki o onim arhitektonskim djelima koja su proglašena najuspješnijima – lišene bilo kakvog drugog komentara osim onog fotografskog, pogled snimatelja usredotočen na stvarno stanje suočava nas s aspektima svakodnevice i brojnim detaljima koji ilustriraju probleme konteksta u kojem živimo.
*Boris Duplančić, Stambena zgrada, Zagreb, 1989.-1992.
Posvetimo se ipak prvo fotografijama. Nastale su tijekom prošle godine, između ostalog i zbog želje autora i začetnika izložbe i publikacije Miljenka Bernfesta da svojim načinom gledanja na stvarnost problematizira stanje propadanja, zanemarivanja i promijenjenih prostornih odnosa, o čemu prosudbeni žiri u vrijeme odlučivanja o nagradama ništa nije mogao slutiti. I doista, zgrade, interijeri i spomeničke prostorne intervencije na snimcima pokazuju posljedice suživota u doba intenzivnih društvenih promjena, zanemarivanja odnosa prema prostoru, arhitekturi i urbanitetu kao posljedicâ ne samo ratnih razaranja, nego prvenstveno egzaltiranih procesa tranzicije i neoliberalizma. Arhitektura nije ostala pošteđena, no do nas najčešće dolaze sjajni prizori snimljeni prije nego određenu građevinu zaposjednu budući korisnici, mijenjujući je i prilagođavajući svojim potrebama. Upravo takve, za neke neznantne a za druge značajne promjene zamjećujemo na Bernfestovim fotografijama. A one su lišene ujednačenih, uz pomoć photoshopa idealiziranih kompozicija koje će ionako najčešće biti tek paravan iza kojeg se odvija posve drugačija “predstava”.
*Iva Letilović, Morana Vlahović, Stambena zgrada POS, Krapinske Toplice, 2002.-2003.
Bernfest svjedoči ne samo odnosu prema pojedinoj zgradi ili urbanom prostoru, nego i stanju nacije prema nečijoj kreaciji. Kako se čini, odgovorost ne stanuje ovdje. Vrijeme kao četvrta dimenzija kojoj je autor kao fotograf (ali sasvim sigurno i kao arhitekt) osobito posvećen, neminovno mijenja i nagriza građevine; propadanje koje započinje u trenutku ishođenja uporabne dozvole nešto je s čime se susrećemo u većini primjera.
*Nenad Fabijanić, Ban café, Zagreb, 1989.-1992.
Postoji nešto magično u arhitektonskim nacrtima; u planovima i maketama, 3-D prikazima, fotomontažama i ostalim “vještinama” kojima se arhitekti služe. Imaginacija koja djeluje kao da ne priznaje postojanje mogućnosti naknadnih intervencija, idealizirane ulice s tek pokojim prolaznikom i bez parkiranih automobila po pločnicima, hibernirana zdanja koja ne propadaju i ne osipaju se po glavama prolaznika. Na to pomišljam gledajući Bernfestove fotografije koje u mnogim primjerima svjedoče upravo suprotno – da u našoj sredini ne postoji kolektivna svijest o prostoru, o njegovim vrijednostima i svemu onome što to znači za zajednicu. Arhitektonska struka kao čuvar kolektivne svijesti? Nemoguće je tako nešto očekivati, pa imaginacija ostaje sačuvana u onom kratkotrajnom “idealnom” stanju odmah po izgradnji, dok Bernfest evidentira odustajanje i otpor lokalne zajednice (na primjer, snimajući Bili brig iz one perspektive u kojoj je svoje mjesto našla i nečija odluka o zadržavanju beznačajne starije zgrade na obodu Oštrićeva stambenog bloka; “hvatajući” arhitekturu koja uokviruje zagrebačke interpolacije u Ilici, nakon čega slijedi neka vrsta suživota i paralelnog kontinuiranog propadanja, i tako dalje).
*Marijan Hržić, Košarkaški centra Krešimir Ćosić, Zadar, 2000.-2008.
Raznovrsni kadrovi, različita doba dana, manje ili više prikladno svjetlo – Miljenko Bernfest ostaje na distanci prema arhitekturi koju snima. U prednjem planu fotografije Bašićeve kuće na Gangaru predimenzionirane plastične posude i brodice skreću pozornost s osobite betonske kosine krova objekta kojem kao da se nije usudio prići bliže, dok Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu snima ostavljajući gledateljima mogućnost da ostanu zatečeni hiberniziranom modernističkom metodom čiji se program iscrpljuje unutar nekomunikativne zgrade. Nema ideal(izira)nog osvjetljenja niti biranih kadrova. Suočeni smo s onime što vidimo, pa ostajemo na razini pasivnog promatrača koji uglavnom nije u prilici ući u zgrade. A upravo na tu promatračku – samo naizgled nezavisnu i neopredjeljenu – poziciju Bernfest se referira svojim fotografijama–kronikama.
*Nikola Bašić, Kuća na obiteljskom posjedu Bašić, otok Gangaro, 1990.-1994.
*Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić, Marijan Hržić, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 1978.-1995.
Osim izložbe, nagrađena arhitektura predstavljena je i u knjizi u kojoj je uz dominantan vizualni materijal objavljen dio mišljenja prosudbenih komisija iz čijih se odluka, u konačnici, mogu iščitati neke opće tendencije suvremene hrvatske arhitekture. Politiku odabira još bi bolje reprezentirali podaci o ostalim nominiranim realizacijima, no za temeljitije donošenje sudova i dalje ćemo morati istraživati periodiku. Utoliko ovaj projekt ne bi trebalo doživljavati kao nulti stupanj, jer dovoljno je osvrnuti se na izbor nagrada za 2010. godinu da bi se spoznale brojne disonantne razine odlučivanja, popraćene opravdanim kritikama onih struka kojima je arhitektura u interesu. U krajnjoj liniji, buduće kritičke valorizacije potentne i zanimljive arhitektonske scene na kojoj paralelno djeluju autori različitih generacija i poimanja lokalnih osobitosti i međunarodnih tendencija sasvim će sigurno pridonijeti otklonu od dominacije mišljenja žirija i njihove pozicije (kakve−takve) moći. Stvarnost arhitekture ovisi o složenim društvenim, političkim i kulturalnim odnosima koji su ovom prigodom naznačeni samo paušalno, možda ponajprije na fotografskoj razini. Do valorizacije razvoja arhitektonske misli i njezinih “posljedica” na nacionalni kotekst, što se odvija nezavisno od nagrada, trebat ćemo pričekati.
*Njirić+Njirić arhitekti, Maumax shopping centar, Maribor, 1998.-1999.
*Leo Modrčin, 59E59 Theaters, New York, 2002.-2004.
*Ivan Oštrić, Stamben blok 39, Zadar, 1987.-1990.
*Saša Randić, Idis Turato, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan, Krk, 2003.-2005.
*Hildegard Auf-Franić, Tonči Žarnić, Dječji vrtić i jaslice u Malešnici, Zagreb, 1994.-1996.
