Atmosfera praznine jedne napuštene investicije

U galeriji Dok, u Ulici Kralja Zvonimira 31, u Zagrebu , otvorena je izložba slika Patricije Purgar. Serija “Slike bez naziva” nadahnuta je nedovršenom zgradom u zagrebačkom naselju Špansko.

Riječima same umjetnice: „Moj prvi susret sa samotnom zgradom dogodio se sasvim slučajno u jednoj od uobičajenih šetnji po gradu. Bilo je to prije tri godine (oko 2011.), u vrijeme kada sam tek počela graditi određeni interes prema zapuštenim i oronulim pejzažima i praznim arhitekturama često prisutnim na većim ili manjim parcelama obustavljenih, propalih gradilišta ili tvorničkih posjeda.

Ukratko, spomenuta zgrada bila je propali projekt francuskih investitora tj. trgovačkog diva Leclerc koji je na tom mjestu namjeravao izgraditi trgovački centar. Daljni je razvoj događaja danas već klasična priča o pohlepi za kapitalom, korupciji, malverzacijama oko problematičnog ishođenja građevinske dozvole i ostalim pravnim zavrzlamama. Ti i još brojni slični čimbenici za sobom su ostavili milijunske krtedite i “u vjetar bačene“ novčane investicije, bankrotirane tvrtke, te naravno radnike bez plaća, a sivo zdanje koje je nakon svega toga ostalo prazno i samo nekoliko koraka udaljeno od prvih kuća i stambenih zgrada, svojim velikim razmjerima i simbolički upućuje na veličinu te štete.

Sjećam se kada sam prvi put tamo prolazila sa fotoaparatom u ruci i naišla na starijeg čovjeka u prolazu (vjerojatno stanovnika obližnje zgrade) koji je bacivši pogled na fotoaparat dobacio kratko pitanje koje je naravno bilo retoričko i u duhu sarkastičnog komentara): „..slikate gradsku baštinu?“.
Danas zanimljivost lokacije tog oronulog građevinskog kostura leži u tome što je taj nikad ostvareni trgovački centar danas naravno okružen upravo trgovačkim centrima. SuperKonzumom s jedne i City Centrom One s druge strane.
Ipak, društveni kontekst ove zgrade tj. uzroci njenog nastajanja i postojanja ipak su ostali u pozadini moje krajnje likovne izvedbe i pristupa temi.

Meni je taj napušteni objekt poslužio kao početna točka za nove ideje, prazna ljuska otvorena različitim mogućnostima interpretacije, ljuska iz koje sam odlučila istaknuti ono što je mene kod nje najviše privuklo.
Iako se sintagma Bez naziva često rabi, posebice u radovima suvremene umjetnosti, ovdje ona opravdano stoji određujući nedovršeni prostor koji nikad nije dobio svoju funkciju.
Kao takve slike iz ove serije lišene su naziva kako bi prikazi objekta ostali oslobođeni daljnje možda i suvišne sadržajnosti, ali i kako bi bili u skladu sa samom tematikom praznog neiskorištenog interijera napuštene zgrade koja nikada nije zadobila neku konkretniju funkciju.

Unutar slika sam se možda najviše željela posvetiti atmosferi koja proizlazi iz praznine putem suptilnijeg geometrijskog temelja građevne konstrukcije koja se gubi u igri svjetlosti i pretvara taj tihi prostor u svojevrsni objekt duh ili jednostavni kostur, omeđenu ljusku napuštenog centra koji nikada nije zaživio.

Promatrajući i obrađujući fotografske predloške na računalu eksperimentirala sam prebacivanjem fotografije u negative. Ta je inverzija (ostvarena najprije na predlošku u kompjuterskom programu) na zanimljiv način osvjetlila  prostor i oduzela nešto iluziji dubine, te me dovela do zanimljivih asocijacija kao što su one o spomenutom virtualnom prostoru (tj. cyberspaceu).  Jače osvjetljenje motiva na slici koje sam još pojačala sa nekoliko dodatnih bijelih lazura, snažnije je na nekim slikama umanjilo dubinsku iluziju treće dimenzije i sve me više podsjećalo na slike s kompjuterskog ekrana koje svijetle.

Kasnije sam i mogla shvatiti opravdanost ovakvih i sličnih asocijacija jer sam sve manje u to vrijeme posjećivala vanjsku, fizičku lokaciju i građevinu, a sve sam se više bavila njezinim fotografijama na prijenosnom računalu. Priča o tim negativima može mi dakle s jedne strane biti na zanimljiv način shvaćena kao ljudsko napuštanje fizičke arhitekture i prostora (čiji je odjek još nešto jasniji kod pozitiva praznih interijera) u svrhu onog “bestjelesnog“ koju konstituira njegovo računalo i internet, a danas već i ostale prijenosne tehnikalije. A ta je strana možda prisutnija na slikama u negativu na kojima se u toj inverziji tonskih vrijednosti iluzija fizičke prostornosti pomalo gubi i približava imitaciji svijetlećeg kompjuterskog ekrana.”