Hotel Jugoslavija
Hotel Jugoslavija otvoren je 1969. godine kao najveći hotel tadašnje države SFR Jugoslavije. Prvu nagradu na natječaju iz 1947.godine odnijeli su Mladen Kauzlarić, Lavoslav Horvat i Kazimir Ostrogović, poznati arhitekti zagrebačke škole moderne, a izveden je prema Horvatovim nacrtima koji donekle odstupaju od prvotnog projekta. Hotel izgrađen u Novom Beogradu u mnogome je pratio sudbinu države u kojoj je nastao. Od slavnih dana kada je ugošćavao poznate zvijezde i državnike kroz postepenu ekonomsku propast u kojoj je izgubio i dvije od pet zvjezdica hotel je 1999. godine bombardiran od strane NATO-a. Nakon toga je zatvoren te privatiziran. Grčki investitor koji ga je kupio planira ga preurediti u jedan od hotela iz luksuznog lanca Kempinski. U tom paketu slavni hotel bi dobio trgovački centar i stambeni blok, vertikalu od 33 kata koja bi se nadvila nad Novim Beogradom kao simbol novog vremena.
Vrijednost hotela Jugoslavija, ne kao mjesta koje ima ekonomski potencijal, već mjesta koje nosi memoriju jednog vremena i njegova sistema vrijednosti prepoznao je umjetnik Mladen Bizumić, rodom iz Srbije, odrastao u Novom Zelandu a trenutno na boravku u Beču. Njegov umjetnički projekt Hotel Jugoslavija arhiv je u nastajanju koji sakuplja predmete iz napuštenih interijera objekta, kao drveni namještaj, lampe i ogledala, stare brošure pa i natpise “do not disturb” iz različitih perioda postojanja hotela. U izložbenom prostoru ti predmeti postavljeni su u novim odnosima, kombinirani s crno bijelim fotografijama dvostruke ekspozicije koje spajaju interijere i eksterijere te filmom, nastalim u suradnji s novozelandskim umjetnikom Jimom Speersom, koji istražuje sadašnje stanje prostora hotela.
U novim prostornim odnosima koje prikupljeni predmeti formiraju u galerijskom prostoru osobni interes umjetnika prema jednoj zgradi otvara društvena, politička i povijesna pitanja na koja još uvijek nemamo odgovore. Kao duhovi iz prošlosti, predmeti na izložbi nosioci su povijesnih značenja i emocija. U interakciji s posjetiteljem izložbeni artefakti pokreću neizbježan proces pregovaranja kao osobnih tako i kolektivnih sjećanja te tako stvaraju vezu prošlosti i sadašnjosti.
Na primjeru hotela Jugoslavija, mjesta zajedničke memorije cijele jedne danas nepostojeće države, umjetnik ukazuje na činjenicu kako duhovi prošlosti uvjetuju djelovanje i mišljenje u sadašnjosti. Analizirajući partikularnost kulturnih, društvenih i povijesnih značenja ovog hotela, kroz umjetničke tehnike izmještanja i reprocesuiranja, umjetnik otvara mogućnosti razumijevanja sadašnjosti kroz reevaluaciju povijesti.
