Preminuo prof. emeritus dr. sc. Edo Šmidihen

U nedjelju 13. rujna 2015. godine, u 85. godini života, preminuo je uvaženi professor emeritus dr.sc. Edo Šmidihen, dugogodišnji zaslužni nastavnik Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te istaknuta ličnost hrvatske arhitekture.

“Edo Šmidihen rođen je 1930. u Celju. U Zagrebu živi od 1937., gdje je i maturirao. Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao 1981. obranivši disertaciju ‘Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova’.

Već tijekom studija i neposredno nakon diplomiranja radio je kao projektant u arhitektonskom birou ‘Vitić’ i ‘Novak’, a zatim u Zavodu za građevne konstrukcije AGG fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 1958. zaposlen je u zvanju asistenta na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za građevne konstrukcije. Stručno se usavršavao u Bouwcentrum u Rotterdamu 1964.-65. godine. Habilitirao je 1972. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s radom ‘Razmatranje konstrukcija kojima se ograničava prijenos zvuka’. Iste godine biran je za stalnog nastavnika predmeta Građevne konstrukcije u zvanju docenta. Viši znanstveni suradnik postao je 1982., a znanstveni savjetnik 1987. Zvanje izvanrednog profesora stekao je 1981., a redovitog profesora 1987. Na Arhitektonskom fakultetu bio je prodekan u više mandata, sudjelovao je u reformi studija, organizirao je uvođenje studija Više stručne spreme i bio voditelj tog studija u razdoblju 1978. do 1981. godine. Godine 1981. izabran je za dekana koju je funkciju obavljao u dva mandata. Pokrenuo je osnivanje Studija dizajna, kojeg je vodio od osnutka do 1998. godine. Umirovljen je 1999. godine. Godine 2002. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus.

Boris Magaš, Edo Šmidihen i Radovan Horvat: Muzej revolucije, Sarajevo, foto: arhiva

Prof. Edo Šmidihen značajna je ličnost hrvatske arhitekture, a njegov se profesionalna aktivnost, osim u području projektiranja i realizacije istaknutih građevina suvremene hrvatske arhitekture, proteže i na znanstveno istraživanje fizikalnih fenomena u zgradarstvu, te na intenzivan pedagoški rad tijekom kojeg je sudjelovao u odgoju više od četrdeset generacija hrvatskih arhitekata.

Samostalno ili u koautorstvu projektirao je brojne izvedene zgrade: Stambene tornjeve u Zenici, Trgovine opskrbnog centra Trnsko, Muzej revolucije u Sarajevu (s Borisom Magašem) i niz osmogodišnjih škola i gimnazija u Zagrebu. Uz navedeno vrijedno je spomenuti i Dom vojske u Karlovcu, Robne kuće u Varaždinu i Obrovcu, te više obiteljskih i ladanjskih kuća. Kao koautor sudjelovao je u na velikom broju natječaja od kojih su mnogi nagrađeni. Od tih radova treba kao posebno značajne izdvojiti: Zgradu CK Hrvatske, Dom RTV Zagreb, Zapadni ulaz u grad Zagreb. Autorski prosede Ede Šmidihena odlikuje jednostavnost i čistoća tlocrtne koncepcije koja uvijek proizlazi iz funkcije zgrade. Ova lapidarna jasnoća rješenja javlja se i kao rezultat smišljenog ekonomiziranja raspoloživom tehnologijom, utrošenim materijalom i financijskim sredstvima. Odlično poznavanje konstrukcija i karakteristika materijala olakšalo mu je put do arhitektonskih realizacija.

Radovan Nikšić, Edo Šmidihen: Osnovna škola u Trnskom, Foto: Bojan Arežina

Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova, članaka i izvještaja iz područja arhitektonskih konstrukcija i fizike zgrada, posebno iz područja arhitektonske akustike i zaštite od buke. Autor je i knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (Zagreb,1983). Vodio je istraživanje prostornih koncepcija rješenja Nacionalne, sveučilišnih i gradskih knjižnica (1976.-82.), znanstvene projekte ‘Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora’ (1986.-90.) te ‘Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrade’ (1980.-85.).

Tijekom svog stručnog djelovanje obavljao je niz stručnih i društvenih funkcija posebno u Društvu i Savezu arhitekata Hrvatske, Savezu inženjera i tehničara hrvatske, u Odborima i Komisijama Skupštine grda Zagreba i Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH. Za aktivno sudjelovanje u radu Društva arhitekata imenovan je Zaslužnim članom Saveza arhitekata i Zaslužnim članom Saveza inženjera i tehničara Hrvatske. Bio je i počasni član Hrvatskog dizajnerskog društva.

U dva navrata nagrađen je najvažnijom godišnjom strukovnom nagradom ‘Viktor Kovačić’ i to: 1956. godine za zgradu Muzej narodne revolucije u Sarajevu (zajedno s arhitektom Magašom) i 1972. godine za realizaciju Osmogodišnjih škola u Zagrebu (zajedno s arhitektima Nikšićem i Dragomanovićem). Godine 1996. odlikovan je odličjem ‘Reda Danice Hrvatske’ s likom Marka Marulića.

Zbog cjelokupnog značajnog profesionalnog i znanstvenog opusa te nemjerljivog doprinosa u formiranju brojnih generacija arhitekata, s kojima je neumorno i bezrezervno ustrajao na najvišim pedagoškim kriterijima, profesoru Šmidihenu iskreno zahvaljujemo, uz duboko i trajno poštovanje”, stoji u priopćenju Udruženja hrvatskih arhitekata.

Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata