Sjaj i bijeda podijeljenog Johannesburga

Johannesburg i cijela Južnoafrička Republika su ovih mjesec dana Svjetskog  prvenstva u nogometu u centru pažnje dobrog dijela javnosti pa smo i mi odlučili dati svoj prilog, ali iz drugog ugla – tako da vas informiramo o urbanističkom i socijalnom razvoju toga važnog svjetskog financijskog središta, gospodarskog centra najrazvijenije afričke države, a time i čitavog kontinenta.

Veliki poticaj razvoju današnjeg Johannesburga, kao i čitave Južnoafričke Republike, su investicije i projekti vezani uz Svjetsko nogometno prvenstvo, no stvarna korist ili mogući gubici od toga utvrdit će se tek nakon što se podvuče crta kada nogometna gungula već bude stvar prošlosti.

Segregacijska politika determinirala je Johannesburg, a današnja loša ekonomska, socijalna i urbanistička situacija manifestira se podjelom gradskog tkiva na veću površinu namijenjenu siromašnima, koji jedva zadovoljavaju osnovne životne potrebe, i na manje, izolirane enklave u kojoj žive bogati.

Tako je danas, no kako je sve otpočelo?

Zahvaljujući otkriću zlata u drugoj polovici devetnaestog stoljeća nastao je Johannesburg, rudarski grad s iznimno brzim rastom stanovništva, doseljavanog iz čitavog svijeta. Ruski Židovi, kineski i indijski radnici te nova radna snaga iz čitave Afrike, uz Europljane iz Nizozemske i Velike Britanije, čine stanovnike novog grada. Paralelno nastaju grad pod zemljom, koji čini mreža rudnika, te naseobine novodoseljenog radnog stanovništva, koje su vrlo brzo –  do kraja devetnaestog stoljeća – postale dio instant metropolisa.

Razvoj Johannesburga su u najvećoj mjeri usmjerili Europljani, potomci Nizozemaca doseljenih još krajem petnaestog stoljeća koji s vremenom postaju domicilni narod, te Britanci koji nakon otkrića zlata snažno jačaju svoj utjecaj, među ostalim, i gradeći zgrade karakteristične za britansku gradnju tog vremena. Istovremeno se većina radničkih imigranata različitih rasa naseljava na perifernim gradskim područjima, nastalima izmještanjem rudnika izvan metropolitskog centra. U periodu industrijalizacije afrički radnici postaju brojčano dominantni, no glavnu ulogu u odlučivanju o prostornoj organizaciji grada imaju povlašteni, iako malobrojni bijelci. Jasno se definira segregacijski pristup u planiranju grada, koji se dijeli na područja ovisno o boji kože, na prostorno-planerskim modelima preuzetim od poznatih planera Roberta Owena i Ebenezera Howarda.

Nova introvertirana susjedstava i urbanizirana sela zatvorena su prema susjednim područjima te su samodostatna i orijentirana na vlastiti središnji komunalni prostor. Novonastala koherentna i socijalno i rasno homogena područja, razdvojena potezima zelenila, su, u stvari, slamovi.

Segregacijska politika u planiranju grada doživljava svoj vrhunaca nakon pobjede burske Nacionalističke stranke 1948. godine, što predstavlja početak aparthejda. Rasna segregacijska politika postaje službena i stanovništvo se dijeli na „bijelce, crnce, Indijce i obojene (miješane)“ u skladu s čime se formiraju rasno čisti dijelovi grada za svaku rasu posebno. Svaki dio je zasebno funkcionalan i neovisan o susjednom području od kojeg je odvojen cestama, željeznicom i zelenilom. Područja namijenjena stanovništvu tamne boje kože, smještena obično periferno, planirana su s niskom gustoćom stanovanja kako bi ih se moglo lakše kontrolirati, dok su centralni dijelovi veće gustoće namijenjeni ugodnom stanovanju bijelaca.

Takav model prostornog planiranja potpuno je definirao Johannesburg i uzrokovao glavne probleme s kojim se danas suočava. Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća aparthejd se počeo ukidati, a tek 1994. godine se potpuno ukinuo dolaskom Nelsona Mandele na vlast, što je bio preduvjet za rješavanje problema – zapravo stvaranje tek golih uvjeta za život najvećeg dijela stanovništva.

Danas Johannesburg ima oko 3.250.000 stanovnika, gustoću stanovanja od 1960 stanovnika po km2, visoku stopu kriminala, prosječnu starost od 29.1 godinu. Čak 34% stanovnika u dobi između 25 i 29 godina je zaraženo virusom HIV-a, a 4% populacije je u dobi iznad 65 godina. Nikakva primanja nema 18.74% stanovništva, dok ih 24.1% živi ispod granice siromaštva.

Glavni razlozi nepovoljnih statističkih podataka su kolonijalistička eksploatacija prirodnih bogatstava, diskriminacija većinskog stanovništva koje je vrlo kasno dobilo prava te politika vladanja bijele rase, čiji je cilj bio izolirati, kontrolirati i onemogućiti participiranje domicilnog stanovništva u odlučivanju i dijeljenju profita.

Od sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća Johannesburg se predstavlja kao jedno od najvažnijih svjetskih financijskih središta, s industrijom usmjerenom prema tehničkom sektoru, kao grad koji je otvoren za strane investicije i kapital. U desetak godina se transformirao od bjelačkog, aparthejdskog grada od 250.000 stanovnika u urbanu aglomeraciju od 3.25 milijuna stanovnika.

Izrazit rast populacije odredio je današnji Johannesburg kao središte imigracija, legalnih i ilegalnih, s područja čitavog afričkog kontinenta. Grad definiraju kolonijalna obilježja, jak postapartheidski politički utjecaj, neprestana redefiniranja granice grada uključivanjem perifernih područja, koja se permanentno šire dolaskom novog radnog stanovništva, u novu administrativno- infrastrukturnu cjelinu.

Novo siromašno stanovništvo utječe na prostornu dispoziciju sadržaja u gradu: nastanjuju se u središnji gradski prostor i razvijaju uličnu trgovinu te se formira  alternativni gradski centar. Istovremeno se novi poslovni sadržaji sele iz centra u sigurniji, napušteni sjeverni dio grada Sandton, gdje su u prošlosti stanovali bijelci. Veliki je nesrazmjer u kvaliteti življenja razvijenijih i nerazvijenijih dijelova grada. Na primjer, Sandton, novi centar s predstavništvima i bankama, ima gustoću od 1500 stanovnika po km2, dok tri kilometra udaljeni geto Alexandra ima gustoću stanovanja između 45.000 i 81.000 stanovnika po km2. K tome, iseljavanjem poslovnih sadržaja nastaju napušteni i ruševni gradski krajolici koje je vrlo teško ponovo revitalizirati.

*geto Alexandra

Danas se život u Johannesburgu čini kao veliki eksperiment. Vlast se trudi naći rješenje problema kroz velike gradske projekte i investicije. Namjera je revitalizirati centralni gradski prostor te vratiti izmještene poslovne sadržaje gradnjom upravnih i javni zgrada. Primjer takvog projekta je gradnja novog suda i javnih sadržaja u središnjem Johannesburgu, na mjestu nekadašnjeg zloglasnog zatvora kroz koji su prošle stotine tisuća ljudi, među ostalima Mahatma Gandhi i Nelson Mandela.

Veliki problem je javni prijevoz koji jedva funkcionira, na što se pokušalo odgovoriti projektom Metro Mall, kojim je osmišljeno uređeno prometno čvorište u kojem se križaju taksiji, autobusni i željeznički promet, a sadrži i znatnu količini prostora namijenjenih trgovanju. Time se htjelo regulirati vrlo rasprostranjenu uličnu trgovinu.

Faraday Market je sličan projekt integracije transporta i trgovanja u kojem se, unutar sigurnog prostora s osmišljenom komunalnom opremom, grupiraju tradicionalne trgovine biljem, ”ordinacije” narodnih izlječitelja i obrti u neposrednoj blizini željezničke stanice.

*Faraday  market

Primjer poboljšanja stanovanja centralnog dijela Johannesburga, a ujedno i najveći projekt javno-privatnog partnerstva u Južnoafričkoj Republici, jest  Brickfields, koji udomljava 1600 stanovnika. Stanovanje prate i zajednički javni sadržaji, a 40% stanova je namijenjeno siromašnima koji plaćaju povlaštenu stanarinu, nižu od tržišne. Projekt bi trebao pokazati kako napušteni i nesigurni dio grada može postati kvalitetan za stanovanje i da investicije takve vrste nisu visokorizične, čime bi se takvi dijelovi grada skinuli s crne liste banaka koje kreditiraju poduzetnike.

S druge strane, u Johannesburgu paralelnim životom žive pripadnici nove više srednje klase. Novoizgrađene introvertirane enklave strogo su odvojene, kontrolirane i sigurne. Sigurnost jamče visoki zidovi i specijalizirane zaštitarske tvrtke, a nerijetko i sama policija. A arhitektura? Kopiraju se primjeri iz čitavog svijeta, moglo bi se reći da je Las Vegas uzor.