Biciklizam je humanizam!
Govoreći o biciklu, uz njega često vežemo atribute slobode, mladosti, praktičnosti, individualnosti, pripisujući mu mitske osobine najboljeg prijatelja u gradskom prometu ili sredstva za bijeg u prirodu, gdje pitoreskne slike pejzaža postaju idealna kulisa sa biciklista/icu, a svijet odjednom nema granica. Bicikl je po riječima antropologa Marca Augea koji mu je napisao apologiju u knjizi Pohvala biciklu, mit konstruiran kroz povijesni pregled Tour de Francea, filmove talijanskog novog realizma i situaciju nakon 2.svjetskog rata kada je bicikl bio dostupan svima. Nadalje, Auge ulazi u odnos suvremenog grada i bicikla, dijalog koji je izgubljen u ideji grada spektakla, grad koji se okreće prema van- otvara koridore prema zračnim lukama, kolodvorima, ostvaruje povezanost sa drugim gradovima; lakoća pristupa i izlaza postaje imperativ, ali nestaje kao grad za sebe, za građane, grad postaje prazna školjka: više nije prosredovan iskustvom neposrednog doticaja s prostorom, već posredstvom slika, videa… Po Augeu, bicikl bi trebao odigrati ključnu ulogu transformacije grada: „Treba nam bicikl da se ponovo usredotočimo na nas same tako što ćemo se usredotočiti na mjesta u kojima živimo“, ističe. Biciklu on daje izuzetno veliki ulog ponovne afirmacije grada kao osjetilnog iskustva i rušenja svih barijera: fizičkih, socijalnih ili mentalnih koje čine grad imobilnim. Svoje poetične refleksije o simboličkoj dimenziji bicikla i grada, Auge zaključuje: „ (…) činjenica da im vožnje bicikla općenito omogućuje da urone u sjećanja iz djetinjstva i u kontinuitet svog života, doći ćemo do zaključka da je iskustvo vožnje bicikla ključna životna kušnja koja daje sigurnost onima koji joj se predaju sa sviješću identiteta: pedaliram, dakle jesam.“
Povezanost građana sa svojim gradom, po Augeu, najviše se ocrtava u korištenju bicikla, dakako i pješačenja, u svakom slučaju, odstranjivanja automobila iz centra grada, širenjem biciklističkih staza kao koridora kojima se omogućuje brza,ekološka i sigurna gradska vožnja. Većina europskih metropola prihvatila je biciklistički promet u svom centru kao jednakovrijedan segment prometa ili čak najvažniji, gdje je kultura biciklizma dugotrajan proces odgajanja društva u demokratskom i participativnom smjeru. U nekoliko smo navrata pisali o biciklističkim gradovima u Europi, ukazujući na njihovu strukturiranost i podršku od strane lokalne samouprave, dok se s druge strane, u našoj maloj zemlji sa nevelikim gradovima, vodi stalna bitka sa automobilima u gradu. Zagreb, s obzirom na broj stanovnika i površinu, pokazuje idealne preduvjete da postane „biciklistički“ grad, no sudeći po istraživanjima, tek je 1% prometa biciklistički! Otvaranje garaža u centru grada svakako ne pogoduje mijenjanju postotka, jer takve „kapitalne“ investicije pojedincima nameću stalne prihode. S druge strane, vidljivi su pomaci u smislu iscrtavanja biciklističkih staza u gradu, no staze koje ulaze prometnu mrežu, nisu adekvatne: istodobno preuske oduzimaju pločnik pješacima, često predstavljaju i dodatnih 30cm parkirnog mjesta automobilu, uvelike nekontinuirane, nefunkcionalna parkirališna mjesta- uglavnom, poprilično neosmišljena biciklistička infrastruktura. Također, svjedočimo i „dosljednom“ kažnjavanju biciklista za nepridržavanje pravila vožnje, ali s obzirom na nedosljednu izvedbu staza i infrastrukture, to se čini naprosto paradoksalno.
Iako u gradu postoje inicijative Presto i Civitas Elan, financirane iz fondova Europske unije koje se zalažu za smanjenje kolnog prometa u gradu i povećanje kvalitete javnog prijevoza, kao i kulture biciklizma, problem je u njihovom načelnom postojanju. Civitas je europska udruga koja nastoji provesti kvalitetniji život s obzirom na okoliš, uzimajući u obzir postojeći promet kroz četverogodišnji plan (2008.-2012.) i promišljajući komponentu bicikla, dok Presto nastoji naučiti Zagreb na bicikle kao svakodnevni način prijevoza.
* dr. sc. Tihomir Jukić
O urbanističkim aspektima biciklizma, razgovarali smo sa dr.sc.Tihomirom Jukićem sa Katedre za urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, koji je i sam biciklist. „Biciklizam je direktno vezan uz cijeli prometni sustav, postoje veliki prigovori za biciklističke staze, ali to se ne može promijeniti osim ako se ne mijenja cijeli prometni sustav- tek kada se auto makne s ulica, onda možemo govoriti o pravom biciklističkom gradu. Zagreb pokazuje opredjeljenje na biciklizam, što je vidljivo u prošlom i pretprošlom GUP-u: biciklistička mreža je dio plana, ali pitanje je do kuda su u provedbi stigli: one se provode samo tamo gdje se planiraju nove prometnice. Nažalost, u Zagrebu nije riješen integralni sustav prometa- nitko od nas ne zna koncept prometa u gradu, odnosno ono što se radi, najčešće se radi neovisno o planiranju, bez urbanista…Staze planiraju prometnici i građevinari koji svoj segment gledaju izdvojeno kao da ne postoji grad.“ Profesor Jukić kao idealan biciklistički grad vidi Freiburg gdje je prije 25 godina donešena odluka da se promet podijeli u trećine biciklistima, automobilima i javnom prometu, strategijom povećanja biciklizma i povećanja javnog prijevoza, čime se smanjio kolni promet. „A mi ne rješavamo javni prijevoz, načelno smanjujemo kolni prijevoz, ali zapravo se izuzetno povećao broj auta, što je posve suprotan trend od europskih gradova. Kada bi dio ulica oslobodili od auta, tada bi mogli govoriti o stvarnim pomacima, ovdje je samo to bojanje kolnika.“ Ipak, pokazuje kako se sa studentima AF-a rade projekti koji promišljaju biciklizam, osmišljavaju prigradske željeznice, koncepti park’n’ride u okviru semestralnog kolegija, te ističe kako bilo bi zanimljivo napraviti studiju sa fakultetima, kampusima koji imaju mladu populaciju i koliko koriste bicikle- i kolika je njihova međusobna povezanost biciklima i javnim prometom.
Grad naravno, ne može riješiti problem biciklista ako sustavno ne rješava čitav promet, osobito Donjeg grada gdje bi dobar javan promet sprječavao ulazak u centar autom, da se auto ostavlja na rubovima, a onda parkirnu kartu iz garaže koristiti za još dvije stanice tramvajem.“Ali za bicikliste nije samo značajan Donji grad: tu su Jarun, Maksimir kao ciljane lokacije rekreacije“, zaključuje Jukić.
Ipak, da je situacija u Zagrebu kritična, ali i da postoje pojedinci neovisni o i lokalnoj politici planiranja prometa, dapače, da služe kao njihov korektiv, dokazuje i Sindikat biciklista, civilna inicijativa koja je u zadnjih šest mjeseci za osvještavanje javnosti o problemima biciklista u Zagrebu napravila mnogo više, nego li europske inicijative u sprezi sa gradskom vlasti. Predsjednik Sindikata Marko Gregović nezadovoljan zagrebačkom biciklističkom situacijom, izuzetno velikim brojem biciklista, ali nikakvom infrastrukturom, odlučuje okupiti udrugu koja je sigurno prešla okvire njegova očekivanja: uža ekipa broji 15 ljudi, šira 50, a članova je 650!
U rujnu su održali događanje Pedala nije šala, a u srpnju Kotač do kotača: „Na početku su ljudi bili skeptični, a mi smo odlučili ići legalno, pozabaviti se promocijom, dizajnom i onda smo shvatili da je 1000 ljudi preko fejsa najavilo svoj dolazak, a nismo još imali sve potrebne dozvole. Tako da smo se malo prestrašili. U drugoj akciji bilo je 2000 ljudi i svi su shvatili da je to nešto potrebno, pozitivno i nitko nije protiv bicikala. Cilj je bio okupiti dovoljan broj ljudi, a kada nas je više nemoguće ignorirati, tada to postaje političko pitanje. U našim skupovima nismo upućivali kritike nikome, već samo upućivali na ono što nam treba.“ U lipnju planiraju pokrenuti biciklistički festival, možda dovedu i Davida Brynea, uz kontinuiranu edukaciju po školama.
* Marko Gregović
Gregović ističe kako ne postoji niti jedna staza u Zagrebu koju bi nazvali idealnom, cijeli grad treba ponovno osmisliti, napraviti strategiju, a sada se radi tako da se iskopa cesta i po inerciji se radi biciklistička staza, što je besmisleno i nepotrebno.
„Naša početna ideja bila je da pokušamo poboljšati infrastrukturu, pa smo shvatili da jedna stvar vuče drugu, ljudi su počeli prigovarati da se biciklisti ne znaju ponašati, tako da smo uveli edukaciju, dobili smo sekciju za promicanje biciklizma, shvatili da to mora ući u svijest ljudi, tako da imamo i kulturnu sekciju. Tu je i problem parkiranja. Na jedno automobilsko parkirališno mjesto stane deset bicikala, a u gradu se konstantno rade nove garaže i parkinzi za automobile, dok parkiranja za bicikle gotovo da nema. Ako ih i ima apsolutno su neadekvatni u smislu upotrebe i sigurnosti. Tek kod Tehničkog muzeja i u Masarykovoj te Gajevoj ulici postoje primjereni parkinzi.“
Jedan od problema je i to da se ne zna s kojim brojem biciklista se barata u Zagrebu, jedino relevantno istraživanje je bilo od strane Grada na Savskoj cesti gdje u jednom satu prođe 241 biciklist, paradoksalno, ulicom kojom je ilegalno voziti. „Primjerice, mi smo protiv smo staze koja se planira napraviti u Savskoj, gdje bi se dijelio pločnik sa pješacima, tako da je možda bolje napraviti alternativnu rutu. To bi trebalo krenuti u provedbu svaki čas- čisto da bi zadovoljili Europu sa nacrtanim stazama koje nisu funkcionalne. Naš je prioritet napraviti transverzale od Dubrave do Črnomerca, od Zaprešića do Zagreba i to je zapravo najbitnije ostvariti.“
Problem predstavljaju i učestale krađe bicikala i nikakve sankcije, a nije ni pretjeran angažman policije u njihovom pronalaženju: „Policija nema bazu podataka o broju ukradenih bicikala, niti o broju bicikala, oni su veoma neorganizirani, imaju skladište ukradenih bicikala, ali nitko ne zna kako doći do njega. U drugim gradovima imaju registrirane bicikle i bazu podataka, pa je to jednostavnije. Kod krađa je najveći problem to što ne postoji prevencija: kvalitetna parkirališna mjesta koja možeš zavezati sa dobrim lancem, pod kamerama i osvijetljena“ objašnjava Gregović.
„Problem biciklizma nije samo problem Zagreba, a preko njega možemo dobiti milijune turista.. Kada bi to bila državna strategija, kada bi se primjerice staze napravile uz magistralu, to bi bilo sjajno. Cijeli svijet se okreće biciklu, bilo bi glupo da budemo izdvojeni“, zaključuje Gregović.
Fotografije: Ivan Dorotić (osim 4, 7 i 8 – Facebook galerija Sindikata Biciklista “Kako da vozim po stazi?”)
