

Većina ljudi percipira sovjetsku arhitekturu kroz blokovsku izgradnju i funkcionalizam gotovo spartanske estetike, dakako obilježenu snažnom ideologijom. Sigurno da takva vrsta arhitekture nije ostavljala prostora za individualnu i kreativnu slobodu, koliko arhitektu, toliko i korisniku. No, zanimljivu iznimku u sovjetskoj arhitekturi demonstrira fenomen infrastrukture i dizajn prometnog sektora. Primjerice, metro stanice u Moskvi i Taškentu nisu štedile proračun, pa je tako tipična hladnoća i sterilnost arhitekture odbačena nauštrb bogate, čak pretjerane dekoracije. Kako je riječ o glavnim stanicama podzemne željeznice, takav luksuz nije neobičan, no istu vrstu raskoši i „elaborirane“ dekoracije pokazuju i usputna stajališta za autobuse duž cijele središnje Azije.

Riječ je o seriji fotografija Christophera Herwiga, točnije foto-eseju kojeg je napravio između 2002. i 2006.godine, putujući uzduž i poprijeko zemalja bivšeg Saveza, od Baltika do Petrograda. Jedini motiv njegovih fotografija su autobusna stajališta, mjesta na kojima je pružena neka vrsta zaštite putnicima dok čekaju autobus. Očekivali bi da je dizajn ovakve vrste gotovo prepušten slučaju, ili barem unificiran, naglašeno funkcionalan i jeftin za proizvesti, no u ovom slučaju gotovo da ne postoje dvije jednake stanice. Dapače, motivi su bili svakojaki: kocke, kupole, tornjevi, lukovi, gigantske ptice, murali ili mozaici samo su desetinka mogućnosti u obilkovanju stajališta. Također, stajališta su pričala priče o religiji, lokalnoj kulturi, povijesti ili industriji. Gotovo da ih je moguće nazvati vernakularnim modernizmom.

Jasno, padom Sovjetskog Saveza, i stajališta su pala u zaborav, propadajući diljem stepa, pustinja i mjesta gdje kilometrima nema kuće na vidiku. Zahvaljujući tek rijetkim pojedincima koji su prepoznali turističku vrijednost ovakvih bisera, nekolicina stajališta je obnovljena, svjedočeći o zanimljivim dosezima onodobnog promišljanja dizajna.
U nastavku pogledajte galeriju stajališta, a o fotografu više pogledajte ovdje.





