Epidemija kao beskonačna šuma

Kako komemorirati nesretne događaje u našoj (nedavnoj) prošlosti čije je gabarite još u potpunosti nemoguće spoznati, koji su veći od vlastitog znanja, koji su zapravo stalno prisutni i djeluju kao pritajena prijetnja svakodnevnom životu? Riječ je o AIDS-u, bolesti koja je od svoje pojave 80-ih ubila 25 milijuna ljudi, dok njih barem 33 milijuna živi s virusom HIV-a.

Pitanje je treba li te žrtve komemorirati, ako da, na koji način? Postoje spomenici žrtvama tuberkuloze, trgovi žrtvama kuge, a epidemija AIDS-a je komemorirana u tek nekoliko manjih, „underground“ prostornih intervencija.

Suvremene „prakse“ podizanja spomenika sve više propituju svoju ulogu i funkciju, smatrajući kako njihova pojavnost nikako ne smije biti referencijalna, simbolička ili narativna, već se suvremeno spomen(ik)-mjesto mora boriti protiv nametnutih ideologija i totalitarnog načina razmišljanja. Suvremeni spomenik trebao bi imati oznake anti-spomenika (James Young), kako bi s vremenom mogao nestajati ( umjesto da se balzamira u vremenu i prostoru, ne propitujući ga), i da konstantno prisjeća na breme takvog čina prisjećanja, u kojem je posjetitelj ujedno i participant spomenika.

Prije dva mjeseca, Architizer je pokrenuo natječaj za oblikovanje AIDS memorijalnog parka u središtu New Yorka, za više od 100.000 umrlih Njujorčana. Natječaj je predviđen za parcelu veličine 5000 kvadratnih metara, a ona se nalazi preko puta bolnice St.Vincent u kojoj je epidemija započela. Trokutasta parcela još 2010. osmišljena je kao javni prostor, a mnoge nevladine udruge ubrzo su počele sa sakupljanjem donacija. Konačno, natječaj je pokrenut krajem prošle godine, pa iako je započeo kao mala kampanja, u podršci su se pridružili i veliki arhitekti poput Richarda Meiera i Michaela Arada, te zvijezde poput Julianne Moore te Susan Sarandon.

Konačno, nedavno su objavljeni rezultati, a od 475 pristiglih radova, pobijedilo je poprilično suptilno rješenje. Prvo mjesto dobio je bruklinski studio a+i i njihov projekt „Beskonačne šume“. Ovaj rad nije prošao bez kontroverza, a predviđa zatvaranje sve tri stranice parcele gigantskim zrcalima unutar kojih će se reflektirati ad infinitum tanka stabla breza. S vanjske strane ogledala nalazit će se ploča po kojoj će posjetitelji kredom moći pisati poruke. Unutarnji prostor trebao bi postati oaza mira za obitelji žrtava, ali slučajne posjetitelje. Autori su objasnili kako njihov rad prikazuje „promjenu društvene percepcije i različite načine kroz koje je AIDS bio doživljavan“, a osobito se vodilo računa o tome da se izbjegne bilo kakva simbolizacija. Stvaranje ovog prostora pozdravio je žiri ističući njegovu dvojaku ulogu: mjesta za kontemplaciju, ali i javnog gradskog parka. Dapače, njegove su strategije promišljanja prostora mnogo suptilnije i komunikativnije nego li je to Ground Zero, spomenik stradalima 9/11.