Obonjan – nekoć otok za svu mladost postaje raj za partijanere punih džepova

U svakom od petstotinjak intervjua koje je na tu temu dao u posljednje dvije godine, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko rekao je kako u Hrvatskoj neće biti boljitka dok se potpuno ne otrese ostataka komunizma.
Samo i jedino potpuni raskid s komunističkim reliktima mogu Hrvatsku uvesti u krug prosperitetnih, zapadnih zemalja.

Na žalost Karamarka i konzervativnih komentatora, to ide teško. Relikti zloćudnog totalitarizma žilavo se drže noktima i zubima, od izložbenih prostora u centru Zagreba do provincijskih parkića sa spomenicima palom borcu. Ipak, srećom postoji jedan dio Hrvatske u kojem smo se s nemani prošlosti obračunali. Postoji jedan komad hrvatskog ozemlja – makar i mali – na kojem je to zlo zatrto bez traga. Istina, taj dio Hrvatske nije velik, nije jako pristupačan, a nažalost nema ni stanovnika. Ali – dobro je znati da je nova moralna obnova počela bar negdje. Počela bar na otočiću koji se zove Obonjan.

Obonjan je – za one koji ne znaju – nenaseljeni otok u šibenskom arhipelagu, škoj od pola kvadratnog kilometra koji se nalazi jugozapadno od naseljenog Zlarina, te jugoistočno od većeg, nenaseljenog, maslinicima prekrivenog otoka Zmajan (ili Orut). Mali otok pun zmija, bez vode i uvale, Obonjan (ili, kako ga domaći zovu, Bonjan – navodno je današnji službeni naziv proizišao iz kartografske kratice O. Bonjan) stoljećima je bio nenaseljeni komad ničega usred ničega i pokraj ničega.

Sve dok taj komad ničega nije postao mjesto jedne od onih ludo preuzetnih, nestvarno ambicioznih zamisli od kojih generacija naših očeva (i djedova) nije prezala, nego su u njih hrlili kao da su pod utjecajem psihoaktivnih droga. Taj Bonjan, to ništa usred ničega, trebalo je postati i uskoro postalo ništa drugo doli – Sedmi Kontinent.

Od početka sedamdesetih godina, nenaseljeni otok kod Šibenika preuzeo je Savez izviđača Hrvatske koji je tamo tijekom 70-ih i 80-ih stvorio nešto što je cijeloj jednoj generaciji bilo najbliže ideji raja: Otok mladosti, škoj koji se u cijelosti sastojao od izviđačkog kampa i ljetovališta.

Dobrovoljnim, teškim manualnim radom, izviđači iz Hrvatske tijekom petnaestak su godina od ničega usred ničega stvorili mali, ekološki održivi dječji grad. Sagradili su na divljem škoju ljetnu kuhinju, taborišta, bazen s morskom vodom za djecu, uredili dva pristaništa (za jugo i buru), amfiteatar i plaže. Neki volonteri -koji su bili toliki idioti da su to radili besplatno – kopali su, šaližavali i zidali dok sve to nije bilo gotovo, a onda u idućim desetljećima za tuđu djecu kuhali, prali, čistili pjate.

Na vrhuncu slave “Otoka mladosti”, ljeti bi se na otoku u dvotjednim smjenama izmijenilo i po više desetaka tisuća djece, a pošto je poznato da je ta država zatirala sve hrvatsko, ta su djeca bila iz zloćudnih velikosrpskih legla kao što su Čepin, Županja, Slunj, Pakrac ili Ivanec. U to doba, Otok je mladosti imao redovnu koncertnu sezonu, na divlji je škoj pristajao redoviti vapor za Kaprije i Žirje, a dandanas se na internetu mogu naći desetine zloćudnih, jugonostalgičarskih sajtova u kojima oni koje lustracija tek treba počistiti šeraju sjećanja, fotografije i uspomene s otoka djece.

Srećom, taj užasni relikt totalitarizma više ne postoji. Hvala bogu, Hrvatska je uspjela: izbrisala ga je netragom. Kad dođete danas na Obonjan (nemojte!) tamo nema ništa. Tamo stoje zapušteni relikti negdašnjeg welfare statea, ruševni paviljoni, javni prostori obrasli dračom – ukratko, opet ništa usred ničega i pokraj ničega. No, onaj tko vidi to “ništa” mogao bi se zeznuti. Jer oko tog “ništa” vodila se u ovih dvadeset godina cijela jedna kriminalna telenovela koja bolje i od čega ilustrira u kakvoj grotesknoj i prijezira vrijednoj banana državi živimo.

Obonjan je odmah na početku rata poslužio onom čemu i cijela infrastruktura jugoslavenskog turizma: prihvatu (bosanskih) izbjeglica. Kad su izbjeglice otišli, otok je ležao zaboravljen i zapušten. Početkom novog stoljeća, izviđači su ga pokušali reaktivirati, ali je na otok kao na svoju imovinu prisezao grad Šibenik. Dogodio se sudski spor koji su izviđači izgubili, a spor je bio toliko dugotrajan i skup da će pred nekoliko godina sudski troškovi umalo Savez izviđača Hrvatske baciti u stečaj.

Godine 2008. – dakle, na vrhuncu Sanaderove ere i u trenutku kad svi još omađijano vjeruju u alkemijsku transsupstanciju u kojoj se dalmatinske mrkente izravno pretvaraju u zlato – šibenska gradonačelnica potpisuje ugovor s još jednom od blijedih zvijezda hrvatskog kvazikapitalizma – Orco grupom – koja na otoku ima grandiozne građevinske zamisli. A onda – dakako – dolazi kriza, zla maćeha svih tranzicijskih Ostapa Bendera. Orco ide u stečaj, pa i njezine tvrtke kćeri idu u predstečaj, pa i kćeri tih kćeri također. Dok cijela jedna ženska obiteljska grana prolazi predstečajne i ine nagodbe, Šibenik se najednom našao pred tsunamijem dugova koje im je ostavio “odličan” ugovor iz 2008.

Najednom se ispostavilo da je Šibenik jamac privatnom partneru za silne kredite, privatni partner tuži grad za izgubljenu dobit projekta koji nisu ni počeli, a među vjerovnicima kojima je Šibenik dužan milijune i milijune su i kojekakve konzultantske firme s tri pisaća stola i živopisnim nazivima (“Sinergijske solucije”!?). Dogodilo se da je privatni partner – dakle, onaj koji bi nas blagoslovom poduzetničke vizije trebao izbaviti od užasnih “neoetatističkih rješenja” – povukao u propast ne samo otok, ne samo sebe, nego i jedan razmjerno ozbiljni grad srednje veličine. Sve to vrijeme – dakako – Obonjan trune, kao ništa usred ničega i pokraj ničega.
Sve do sada.

Jer, ovog tjedna šibenski je gradonačelnik objavio da će Obonjan prestati biti ništa. Gradonačelnik Željko Burić objavio da će u suradnji s britanskim glazbenim promotorima Sound Channel i turoperatorima Obonjan pretvoriti u otok partijanera. Britanski investitori najavili su da će na Obonjan dovesti mlade ljubitelje elektronske muzike, da će obnoviti postojeće izviđačke kapacitete i dograditi ih egzotičnim intervencijama kao što su kućice na drvu.

Za grad Šibenik – barem tako tvrdi Burić – novi je aranžman san snova. Britanski je partner preuzeo dugove i jamstva koja su po nekim kalkulacijama rasla i do 40 milijuna kuna, sva ta armija mladih rejvera morat će proći preko šibenske đige, a Englezi preuzetno najavljuju da će na sebe uzeti i izgradnju vodovoda do otoka. Bilo tko tko koristi Google, dakako, mora biti skeptičan prema ovakvim vijestima. Jer, banalnom uporabom pretraživača pronaći ćete bar pet ili šest sličnih presica sa sličnim power pointima i sličnim obećanjima od 2000. godine na ovamo. Ali, čak i ako stavimo na stranu zdravu skepsu prema fantazijama iz power pointa, čak i ako pretpostavimo da će Obonjan od Ništa doista postati To (partijanerski otok), ne mogu potisnuti gorkastu gvalju koja mi se kupi negdje u želucu. Otok mladosti će – naime – ostati Otok mladosti. Sedamdesetih i osamdesetih, u njemu je ljetovala mladost iz Slavonije i Podravine te uz logorsku vatru pjevala Balaševića. Sutra će na tom Otoku mladosti ljetovati jedna druga mladost, slušati Carla Coxa i Guettu i čvakati “bombone”. I jednima i drugima će biti lijepo. I jedni i drugi će Otok mladosti ponijeti u albumima, u mobitelima, na fejsu, i pamtiti kao najbolje doba svoje mladosti. Tko to nije doživio, i jednima i drugima može zavidjeti.

No, između Otoka “one” mladosti i Otoka “ove”, Vrle Nove mladosti postoji jedna krupna razlika. A ta razlika lijepo se očituje u brojnim izvještajima sa šibenske prezentacije projekta. Gotovo i nema izvještaja s Burićeve presice u kojem nije naglašeno da će Obonjan postati otok za mladu i – citiramo – “bogatu” klijentelu. Klijentelu koja si može priuštiti povratni Ryan Air do Zadra, dvotjedni aranžman, transfer, te – citiram – “ponudu najviše razine, temeljenu na najkvalitetnijim sadržajima iz područja umjetnosti i glazbe, gastronomije i wellnessa”. Klijentelu koja – ukratko – sigurno neće biti iz Čepina i Ivaneca.

I to je točka na kojoj – bar na maloj točki hrvatskog tla – Karamarko može biti zadovoljan. Ako već ne u Zagrebu i Rijeci, barem je na Obonjanu komunistička neman zatrta. Suzbili smo taj zloćudni svjetonazor koji je vjerovao da naš najljepši prostor treba služiti tomu da u njemu što jeftinije uživaju primordijalni domoroci iz Županje, Vinkovaca i Slunja. Srećom smo evoluirali od tih totalitarnih relikata i sada znamo da najljepši hrvatski prostori trebaju služiti vrloj novoj bogatoj omladini iz Londona, Hamburga i Antwerpena.

Srećom smo – velim – evoluirali. Stoga danas znamo da u suverenoj i slobodnoj zemlji slobodne i suverene vale i škoji nisu za nas. Oni služe da bismo ih unovčili i tim novcem plaćali dugove, bilo naše, bilo one raznih orko grupa i sinergijskih solucija. Prostor koji je mogao služiti da generacija naše djece ima svoj raj, svoja sjećanja koja će za dvadeset godina šerati na društvenim mrežama i ostavljati na Flickru, mi ćemo spiskati da bi vratili dugove koje je napravila naša generacija: napravila ih svojim javno-privatnim partnerstvima, konzultantskim uslugama, kolektivnim ugovorima, neprodanim stanovima, stimulacijama… i barba Lukama. To – dugovi – jedino je što smo sagradili, naš jedini Sedmi Kontinent.

Jurica Pavičić (tekst je uz dopuštenje autora prenesen s portala Jutarnjeg lista)

Foto: Jutarnji list, www.šibenski.in, gverino-radnaakcija-1979