Ante Vrban – arhitekt za arapske šeike i hrvatske franjevce

U posljednjih nekoliko godina, u hrvatskim su se novinama i lifestyle prilozima počeli učestalo pojavljivati članci o tom mladom, a svjetski uspješnom arhitektu kojem je ime bilo Ante Vrban. Mediji su s nasladom izlagali „success story” o mladog i naočitom Šibenčaninu, ambicioznom momku iz malog grada koji je preskočio baruštinu hrvatskih arhitektonskih lobija, natječaja i žiriranja, te napravio zamjetnu karijeru u bijelom svijetu.

13

Ilustracija: Željko Badurina

Crnomanjasti dečko koji je izgledao kao Armanijev maneken pričao bi tako o svojim globalnim uspjesima, o tome kako dizajnira interijere za arapske šeike i Jennifer Capriati, a onda bi – kako po žanrovskim pravilima uvijek treba biti u svakoj dalmatinskoj biografiji – na red došli baba i dida. Mladi bi dizajner bogataških interijera tako s tronutošću počeo pričati o utjecaju koji je na njega imao djed arhitekt. Arhitekt koji se zvao Ante Kelava i – među inim- projektirao poštu i školu u socijalističkom Kninu.

Kad je mladi kreator luksuznih stanova direktnom pogodbom s fratrima dobio uređenje interijera nove kninske crkve, jedna od prvih stvari koje je rekao novinarima bila je da mu je milo zbog toga jer je i njegov djed radio u tom gradu. Kad sam to pročitao, dao sam truda i prvo potražio djela dida Ante na koja se ponosni unuk pozivao. Preda mnom su se pojavila zdanja kninske škole i pošte, jednostavne, dolične i nerazmetljive uglate modernističke kuće, kuće kojima je smisao bio da jedan tjeskobni, garnizonski i željeznički grad poveže sa svijetom – poveže poštom i poveže znanjem. Kad čovjek gleda te zapravo dosadne, ali dirljivo poštene i funkcionalne kuće, i kad ih gleda usporedo sa slapovima đinđuva i bijele draperije koja pada s Vrbanovih interijera, čovjek ne može jasnije vidjeti razliku u profesionalnom etosu koji je dvama generacijama arhitekata nametnuo kontekst.

00

Crkva Hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, autor projekta interijera: Ante Vrban, foto: Jutarnji list

U generaciji dide Ante, posao je arhitekta – jednako na zapadu i istoku – bio posao prometeja. Arhitekt je u stvarnom (a ne u ždanovljevskom) smislu bio inženjer ljudskih duša, prosvijećeni autokrat koji je znanjem trebao mijesiti nabolje život ljudi, razbijati zaostalost i unositi luč promjene. U generaciji unuka Ante, posao je arhitekta – nažalost – u dobroj mjeri postao posao dvorskog zabavljača. On je tu da iz kutije atrakcije izbacuje lepršave trikove, da svojim ekstravagancama zadivi bogate i razmrda im sinapse, otupjele zbog toga što sve imaju i sve su probali.

U čudnoj “kronologiji” hrvatske i ne samo hrvatske povijesti, djed arhitekt živio je u svijetu Oscara Niemayera i Kenza Tangea. Sin arhitekt, pak, živi u svijetu Luja XIV. i Versaillesa, svijetu u kojem se njegovi interijeri nose kao što su se nekad nosile perike s ptičjim gnijezdima. Njegove interijere ljudi konzumiraju kako su dvorjani konzumirali vatromete, tabloe i muzička divertimenta. Njegovi klijenti su ljudi koji su- lako ili teško, pošteno ili nepošteno – zaradili veliki novac, i sad hoće da se taj novac vidi. Kao što imaju Bentley ili Maybach, kao što imaju sat Patek Phillipe, tako imaju i bijele bokore draperije, svjetlucave vitrine i unikatne sagove.

9

Crkva Hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, autor projekta: Jerko Rošin

I nije problem u tome što didin arhitektonski unuk takvo što radi. Nije problem čak ni u tome što moskovski i arapski klijenti za to postoje. Problem je što je jedan od tih klijenata postala hrvatska, kninska, franjevačka – crkva.

Nakon što su mediji objavili da je odlukom kninskog franjevačkog ekonoma Josipa Gotovca upravo mladi dizajner bogataških interijera dobio uređenje unutrašnjosti nove, apsurdno velike i skupe crkve hrvatskog krsnog zavjeta, u medijima se digla očekivana bura. Povjesničari umjetnosti i dio kolega novi su interijer sa stakalcima i slapovima svjetlećih niti proglasili delirijem kiča i “kockarnicom” ( Zvonko Maković).

7

5

Arhitektonska struka opravdano se pobunila što se 9,8 milijuna kuna budžetskog novca daje za raskošnu crkvu, a da pritom ne postoje uzusi koji su uvriježeni kad je posrijedi javna gradnja – natječaj i žiri. Ne mali dio struke likovao je što je projekt interijera izgubio Jerko Rošin, splitski arhitekt i bivši saborski zastupnik koji je desetljeće i pol bio omiljeni arhitekt srednjodalmatinske crkve, da bi crkva naglo “promijenila arhitektonski ukus” kad je Ivo Sanader izgubio vlast (Sanader koji – uzgred – kakav god bio ovakvu smijuriju ne bi dopustio). I dok su u novinama grmjele kritike na interijer buduće “Las Vegas crkve”, oficijelna crkva je iza “kockarnice” u potpunosti stala. Tako je – čitamo – i zagrebački vojni ordinarij Marin Drago Kozić rekao da projekt “potpuno odgovara našem shvaćanju vjere i njezina življenja”.

8

I znate što je tu problem? Problem nije u tome što je don Kozić rekao neistinu. Problem je u tome što je on rekao punu, čistokrvnu istinu. Naime, Vrbanov interijer doista potpuno odgovara shvaćanju vjere i življenju vjere hrvatske katoličke hijerarhije.
Crkva Hrvatskog krsnog zavjeta već je od samog početka bila duboko neukusna ideja. Nitko ne spori da je u gradu koji je naglo promijenio vjeroispovjesnu strukturu i koji je demografski vrlo mlad trebala još jedna katolička crkva, uz staru i malu crkvu Svetog Ante u centru gradića. Ali, projekt nove crkve od početka je začet bez skrušenosti, bez svijesti da ta crkva nastaje na bivšoj bojišnici, u gradu u kojem su krajem osamdesetih četiri petine stanovništva činili pravoslavci. I mjestom, i veličinom, i pretenzijom, ta je crkva zamišljena da bude pobjedničko zapišavanje terena, poruka “njima” da je “sad ovo naše”, slično kao što tu poruku razdvajanja i prezira iskazuju i križevi na mostarskom Humu, u skopskom Vodnom i na sarajevskoj Jahorini. Kninska crkva, baš kao i nedaleka udbinska, samo su dio jednog kudikamo šireg fenomena, a to je etničko asaniranje terena kroz gradnju grandioznih pobjedničkih bogomolja. To je praksa kojoj su na štokavskom prostoru jednako sklone sve tri konfesije (pravoslavci, muslimani i katolici), a sve tri su po tom pitanju, nažalost, jednako odvratne.

10

Crkva koja je začeta s takvom nakanom kroz interijer je Ante Vrbana dobila i stilski kod koji točno odgovara toj nakani. To nije interijer franjevačke skrušenosti, malenosti, kontemplacije. To je interijer crkve koji izgleda kao lobi bogataškog pedikerskog salona ili scenografija novogodišnjeg programa na TV Pink. Knin je dobio crkvu koja je perfektna za to da u njoj propovijed drži Zlatko Sudac u bijelom presleyevskom trikou, da se u njoj održava After Krizma Party uz muziku Ministarki i Goge Sekulić, dakako uz diskokuglu i dimne efekte. Knin je dobio sakralnu inačicu zlatnog Rolexa, trijumf skorojevićke grandece, festival atrakcija koji poručuje da smo mi bogati, da smo moćni, da smo pobjednici i da imamo para – punih 40 milijuna.

11

Stoga je upravo dirljivo koliko taj bogovićevsko-kozićevski “novi sakralni izričaj” zapravo podsjeća na zdanja staljinističkog neoklasicizma ili pak graditeljske ekstravagancije Nicoleaa Ceausescua. I nikakvo čudo što podsjeća, jer je u oba slučaja ta zdanja dizao politbiro jedne vladajuće ideologije, ideologije koja je htjela dojmiti svojom imperijalnom moći i poručiti da povijest (Bukurešta, Udbine ili Knina) počinje od njih.

14

Ilustracija: Željko Badurina

Ali – ajmo biti pošteni – zar taj stil i ta crkva nisu upravo ono što (nažalost) danas oficijelni katolicizam u Hrvatskoj i jest? Dakle – ne stvar vjere, ne stvar transcedencije, ne ustanova koja usađuje skrušenost, koja traži da se brinete za vlastite grijehove i budete što obazriviji prema Drugom – nego trijumfalistička oficijelna ideologija koja se koprca opijena svojom novom, institucionalnom moći, a prema drugima, drukčijima i manjima ne demonstrira dobrotu, nego simboličku silu? To je crkva karizmatika s mikrofonima, After Krizma Partyja u kojima cure plešu na narodnjake u minicama, crkva molitve na piru između pršuta i pašticade, crkva blagoslivljanja punionice Coca-Cole, crkva kojoj – ukratko – u prvom redu dično sjede Šuker, Mamić i Žuljević Klica.

12

Ilustracija: Željko Badurina

I zato don Marin Drago Kozić ima pravo. Kninski interijer upravo je tako grez, nametljiv i samodopadan kakvom je danas postala naša hrvatska crkva. On je upravo tako trijumfalistički, tako neosjetljiv na druge kakva je i ona. On je skorojevićki akulturiran upravo koliko i ona. Ta crkva – točno onakva kakva danas jest – dobila je u kninskoj disko-bazilici svoj nepogrešivi stilski izraz.

 

Jurica Pavičić (tekst je uz dopuštenje autora prenesen s portala Jutarnjeg lista)

Fotografije: Jutarnji list, www.franjevci-split.hr