Osvrt na izložbu „Rising Currents“
Nakon što su fotografije preplavljenog New Yorka prošli tjedan preplavile i svjetske medije, učinilo nam se prikladno prisjetiti se izložbe „Rising Currents“ koju je prije dvije godine organizirala MoMA i PS 1 Contemporary Art Center. Izložba je nastojala upozoriti na činjenicu da bi se izgled New Yorka, ali i mnogih drugih obalnih gradova, uslijed klimatskih promjena mogao stubokom promijeniti te je nastojala pronaći rješenja za „eventualnu“ prirodnu katastrofu koja bi zadesila New York. Tada imaginarni scenarij, a danas stvarnost. Šteta koju je prouzročio uragan Sandy ekstenzivna je – a možda ju je, na mnoge načine, bilo moguće i spriječiti.
Izložba „Rising Currents“ 2010. godine okupila je ukupno 5 arhitektonskih projekata, 5 arhitektonskih timova te obuhvatila 5 lokacija. Barry Bergdoll, kustos izložbe tada je izjavio: „Vaša misija je da osmislite projekte toliko uvjerljive da ne mogu biti zaboravljeni i toliko realistične da ne mogu biti odbačeni“. Očito, bili su zaboravljeni, no sad je pravo vrijeme da ih se prisjetimo:
Zona 0: A New Urban Ground (Adam Yarinski and Stephen Cassell + Susannah Drake ) smještena je na prostoru Manhattana i jedan je od najprepoznatljivijih svjetskih urbanih krajobraza. S Bergdollom kao vođom, tim se skoncentrirao na infrastrukturno rješenje. Ulice Manhattana bile bi popločene mrežom lijevanog betona, umjetnog tla te biljaka otpornih na sol. Time bi se stvorili zeleni potezi koji bi se ponašali kao neka vrsta spužve koja bi zaustavljala i apsorbirala kišnicu. „Porozne“ ulice, odnosno sustavi parkova i močvara, riješili bi problem nepredvidivih plimnih valova, ublažili olujno nevrijeme i spriječili preljevanje kanalizacije.
Ako u Zoni 1: Water Proving Ground (Paul Lewis, Marc Tsurumaki i David J. Lewis ) u kojem je Liberty State Park, Elis Island i Kip Slobode ne bude intervencija, izgledno je da će se cijela zona naći pod vodom. Postojeće zemljište formiralo bi se u 4 „prsta“ koja se protežu u luku. Povećanje dužine linije obale za čak 10 puta otvorilo bi put za nove namjene, a sam prostor bio bi hibrid kopnenog i morskog.
Zona 2: Working Waterline (Matthew Baird ) koristi 600 naftnih spremnika kako bi se stvorilo biogorivo od algi koje se hrane otpadnim vodama. Zemljani nasip štiti određena područja, a promet je omogućen dizanjem na viši nivo.
Područje koje pokriva Zona 3 : New Aqueous City (Eric Bunge and Mimi Hoang) najveće je i najraznolikije, a arhitektonski tim predlaže arhipelag artificijelnih otoka uz obalu Staten Islanda i Brooklyna. Otočići ne samo da bi filtrirali olujne valove, već bi udomili i specijalne funkcije, prije svega stanovanje. Bunge i Hoang su razvili posebni sustav koji može preokrenuti kuću, tako da podovi budu čim više udaljeni od vode. Otočići se međusobno povezuje mobilnim barijerama na napuhavanje.
Zone 4: Oyster Tecture (Kate Orf) sadrži kontroverzni predio – zagađeni kanal. Orf je predložila revitalizaciju zapuštenog grebena s kamenicama: „Ovo nije projekt vođen tehnologijom, niti se bazira na budžetu od milijun dolara. Namjera mu je da bude realističan i izvediv u bliskoj budućnosti“. Na greben bi se instalirala mreža užeta koja bi olakšala rast kamenicama, a djelovao bi kao pročistač vode, ali i zaštitio obalnu liniju, čime bi nastala nova zona velikog potencijala.
Da li će New York i ostali obalni gradovi ponovno promisliti svoje obale i implementirati neka od ovih rješenja ili planskim promišljanjem doći do nekih drugih? Ili će biti potrebna još pokoja prirodna katastrofa?
