Neke dječje igračke su bolje od najboljih skulptura

Uvijek sam percipirao umjetnost subjektivno, a to otprilike znači da je ‘loša’ naiva nekada bolja od onoga o čemu se glasno priča

*Bruce Lee Show Off, bojani poliester, 2007. Foto Kristina Lenard

Ivan Fijolić je zapaženi figurativni kipar mlađe generacije, rođen 1976. godine, koji se niz godina inspirira igračkama (posebno limitiranim edicijama), akcijskim figurama, super junacima, medijskim ikonama i protagonistima blockbustera. U javnosti je vjerojatno najpoznatiji kao autor prve javne skulpture posvećene Bruce Leeju na svijetu, koja je bila postavljena 2005. u Mostaru. Na njegov aktualnoj izložbi Dobar loš, krelac u riječkom Malom salonu možete vidjeti verziju Bruce Leeja u poliesteru, koju je Fijolić napravio nakon što je brončani kip iz Mostara uklonjen zbog oštećenja. Na izložbi možete pogledati i Fijolićeve radove nastale od 2003. godine do danas, u izboru kustosica Sabine Salamon i Ksenije Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Fijolić je također autor skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka, o čemu se manje zna.

Intervjuirali smo Ivana Fijolića nakon otvorenja izložbe u Rijeci, koja je otvorena do 8. svibnja 2010.

Nakon izložbe ste rekli da se osjećate kao zvijezda…

– Svakako je sjajno kada dođeš u galeriju i vidiš svoje radove postavljene s razumijevanjem. Kustosice su se stvarno potrudile i napravile jako dobar posao. Naravno da sam sa takvim odnosom između kustosa i umjetnika jako zadovoljan.

Jedan ste od rijetkih uspješnih  kipara danas u Hrvatskoj koji se bavi figuracijom. Kako struka prihvaća vaš rad? Formira li se ukus još uvijek na ostavštini konceptualne umjetnosti šezdesetih godina?

– Prije svega nema tržišta za koje sam siguran da bi promijenilo situaciju, a struka bi se iz korijena promijenila jer tada bi se dosta stručnih ljudi naprosto istopilo, poput sladoleda na suncu. Tržišta nema jer nema ni privatnih galerija suvremene umjetnosti koje plasiraju „proizvod” i pronalaze kupce. Kada ih bude, a sistem ide u tom pravcu, siguran sam da će se promijeniti i odnos struke prema figuraciji.

Često u razgovoru s kustosima i kritičarima suvremene umjetnosti čujem kako u vašim radovima vide „lijepo, ali nema ništa ispod toga” ili „graniči s dizajnom”. Estetiziranje umjetnosti kod nas se općenito shvaća s negativnim predznakom. Imaju li vaše skulpture nešto ‘ispod izgleda’, imaju li neku priču?

– Haha… Pa svakako imaju. Percipiram život na neki svoj način i imam potrebu dati komentar. Razgovarao sam s nekim hrvatskim kustosima i umjetnicima kojima su neka djela sjajna i rado bi ih imali doma, ali upravo ih plaši to što im se sviđaju! A umjetnost se valjda ne bi trebala nikome sviđati, nego bi trebala biti lišena svega osim samoga sadržaja. Tek tada im se takva umjetnost sviđa. Umjetnost ne mora biti ništa, i to je jedina istina.

Postoje sjajni hrvatski figurativni umjetnici koji su djelovali od sedamdesetih godina na ovamo, no danas su zaboravljeni.  Što je s tradicijom figurativnog kiparstva?

– Ne znam i ne zanima me. Tradicija je zanimljiva i svakako ju treba komentirati, ali je isto tako i jedna velika ograda koja sputava čovjeka da bude nešto više. Uvijek sam percipirao umjetnost subjektivno, a to otprilike znači da je ‘loša’ naiva nekada bolja od onoga o čemu se glasno priča. Osim toga, neke igračke za djecu su puno bolje od najboljih skulptura pa to nikome ništa ne znači.

Na kraju, osvrnimo se na temu Muzeja krapinskog pračovjeka. Kao što za rukometne dvorane u medijima nisu naveli njihove arhitekte, tako ni za skulpture u Muzeju krapinskog pračovjeka nisu naveli njihove autore. Izradili ste niz skulptura. Što ste točno napravili?

– Kada politika prestane odlučivati o tome gdje, kada, tko i kako te kada svijest zajednice poraste, tada će na otvorenjima spominjati umjetnike kao najbitnije karike. Žalosno je da autorima projekta takvo što nije jasno.

U projektu sam sudjelovao sa 17 skulptura od koji neke prikazuju skupinu hominida i njihov razvoj, ljude koji su otkrili nalazište i još neke sitnice. U svakom slučaju, bilo je izuzetno zahtjevno jer sam imao samo šest mjeseci da dovršim posao i u tom periodu nisam imao puno mjesta za razmišljanje nego sam morao biti krajnje efikasan. I upravo je to bio izazov.

*Dvoboj, porculan i željezo, 2008. Foto Kristina Lenard

*Krelac, bojani poliester, 2007. Foto Kristina Lenard

*Raw, kombinirana tehnika, 2003. Foto: Damir Žižić

*Raw 2, kombinirana tehnika, 2003. Foto: Damir Žižić

*Dilema ujka Tvrdice, kombinirana tehnika, 2003. Foto: Damir Žižić

Razgovarala: Vanja Žanko

Više o Ivanu Fijoliću pogledajte ovdje