Bez naziva
Viktor Popović trajno je obilježio prostor Laube svojom site-specific instalacijom Bez naziva, koja je svakog posjetitelja od otvorenja Laube do danas ostavila bez daha. Povodom prve samostalne izložbe ovog autora u Laubi, odlučili su predstaviti radove nastale tijekom posljednje dvije godine, ali i producirati nove radove, opet u skladu sa prostorom Laube.
U nastavku pogledajte trailer izložbe i pročitajte tekst koji je povodom ove izložbe napisala Jasminka Babić:
Koji je to trenutak karijere umjetnika u Hrvatskoj u kojemu se on ili ona prestaje smatrati pripadnikom mlade generacije? Ako je suditi po granicama određenim natječajima za mlade umjetnike, dobna se granica posljednjih godina pomiče s tridestih prema dvadesetima. No, granice su relativne – koliko uopće mogu odraziti cjelokupno društvo u kojemu sve dulje ostajemo mladi, zahvaljujući ekonomskoj ovisnosti o našim starijima? U kategorizaciji životnog i radnog puta suvremenog umjetnika dobna je granica samo jedan od kriterija koji može stvoriti relativno realnu sliku. Što se događa kada te sustavni rad i izlagačka praksa smjeste u srednju generaciju? U kojem se trenutku možeš smatrati etabliranim umjetnikom ili umjetnicom? Očito ne postoji formula koja bi dala jednostavne odgovore na postavljena pitanja. Teško je u današnjem, vrlo fleksibilnom, sustavu vrijednosti jednoobrazno ukalupiti nečiji rad.
Upravo je ova problematika bila poticajem Viktoru Popoviću za realizaciju najnovijega rada. Tri su natpisa izvedena neonskim cijevima postavljena na zid: emerging artist, mid-career artist i established artist. Značajno je navesti da je središnji dio ovoga rada (natpis mid-career artist) umjetnik izveo u splitskom Design hostelu Goli & Bosi 2011. godine u sklopu 37. splitskog salona, definirajući na svojevrstan način time vlastitu poziciju na umjetničkoj sceni.
Foto: Damir Žižić
Zanimljivo je navedeni rad pogledati upravo u kontekstu u kojemu je izložen u Laubi. Naime, na istom se zidu nalazi i Popovićev rad iz 2000. godine. Riječ je o olovnom zastoru koji je danas u vlasništvu Zbirke Filip Trade, a prvi je put bio postavljen u Galeriji Juraj Plančić u Starom Gradu na Hvaru. Strategija inverzije, igra lažne simulacije i kombinacija nespojivih parova već u ovom ranom radu postaju osnova procesa kojim Popović postiže za njega karakteristično očuđenje predmeta. Isti se princip rada vidi i u izloženoj instalaciji u obliku paukove mreže izvedenoj od neonskih cijevi. Odabirom specifičnih materijala (olova, gume, neona) koji su vizualno donekle i bliski ne-umjetničkom predmetu (zastoru ili paukovoj mreži), umjetnik kod promatrača provocira odmak u percepciji. Kao posljedica ovakvog postupka, Popovićevi radovi, bez obzira na njihovu serioznost izvedbe i svojevrsnu ogoljenost, uvijek posjeduju i određenu ludičku komponentu.
U centru pozornosti Popovićeva rada nalazi se istraživanje kompleksnosti odnosa umjetničkog djela, odnosno njegova konteksta, sa onim ne-umjetničkim. Svojim radom nastavlja se na već stoljeće dugu povijest ready-madea i niza njegovih umjetničkih i teorijskih interpretacija. Ono što se u kontekstu njegova rada ističe postmodernistički je stav prema ready-madeu, u kojem umjetnik slobodno koristi različite strategije – od simulacije, do posvajanja, tj. doslovne posudbe. Niz radova u kojima koristi uporabne predmete vezane uz određeni prostor i njegove korisnike realizira i ovaj put, referirajući se na prošlost Laubina prostora i vrijeme kada je sadašnji prostor galerije služio kao pogon Tekstilnog kombinata Zagreb. Identičnim komadima gume prekriva strojeve koji su u doba TKZ-a bili u uporabi. Koristeći gumu kao sredstvo pretvaranja uporabnog u umjetnički predmet, stvara vizualno i konceptualno intrigantan rad. Iako se predmet samo nazire, njegova starost i znakovi habanja upućuju na izvornu uporabu koja se, naravno uz pretpostavku informiranog promatrača, može dovesti u vezu s prostorom izlaganja. Iako, u određenoj mjeri, to i nije od presudnijeg značaja. Popoviću je važniji sam proces kojim je do određenoga predmeta došao, a ono što promatraču nudi jest čista, nova situacija, koja upućuje na pitanja vezana uz umjetničku prirodu izloženoga predmeta, kao i ona o tome što je predmet takvim postupcima uistinu i postao.
Viktor Popović umjetnik je koji pri odabiru radova i razmišljanju o njihovom postavu uvijek temeljito promišlja karakter prostora same izložbe. Uopće, prostor je bitna odrednica njegova rada, čak i kada stvara u domenama slikarstva ili grafike. Svjetlost kao posljedica korištenja neonskih ili argonskih cijevi ovdje postaje gradivnim elementom i instalacije dovodi na granicu stvaranja prostornog ambijenta. Posebni tretman arthitektonskih elemenata, izuzetno zanimljivih i zahtjevnih u slučaju Laube, diskretno se isprepliće s povijesnom slojevitošću prostora, stvarajući uistinu intrigantnu izložbenu cjelinu.
Više doznajte ovdje.
