In and out

Pozivamo vas na otvorenje izložbe “In and out” te promociju knjige Marijan Molnar: 1998. – 2008. Pregled radova večeras, 25.02.2013, u 20h u Greti. O knjizi govore Branko Čegec, Marijan Špoljar, Ivica Župan i Boris Greiner.

Dva rada Marijana Molnara „I Want to be!“ i „Šibice“ ulaze u red onih autorovih radova koji problematiziraju poziciju umjetnika i mjesto umjetnosti u sistemu društvenih, političkih i administrativnih struktura. Unutar tih definiranih odnosa moći uspostavlja se poredak nužnosti , a individualne su slobode svedene na ograničene izbore. Upravo je pitanje slobode jedno od onih koje okupira Molnara. „Nasuprot kreativnih i individualnih sloboda“ kaže , „represivni su mehanizmi koji djeluju u društvu; zakon ponude i potražnje, efikasnosti i profita u okviru kojeg se umjetnost profilira dvojako: uključivanjem kroz prihvaćanje istih modela ili zauzimajući utopističko stajalište nepristajanja.“ S ova dva rada, Molnar zadire u temeljne oblike političke reprezentacije unutar kojih kao umjetnik djeluje i egzistencijalno je uključen: u državno – administrativne strukture i umjetničke institucije. Osjećajući teror poretka, on se u njega uključuje tako što deklarira svoju isključenost. Koristeći se političkim izrazima otpora, demonstracijom i subverzijom, preuzima diskurs sustava kojemu se opire.

U radu „I Want to be!“, umjetnik u samotnoj akciji prosvjeda iskazuje osobnu težnju za identitetom koji mu aktualni političko- birokratski poredak dokida. Izražavajući želju da bude ono što u jednoj reprezentaciji stvarnosti i jeste, a u drugoj nije, razotkriva apsurdnu političku tautologiju.

Koja je umjetnikova pozicija unutar takve konstrukcije? Umjesto autentičnosti, on bira izjednačavanje. Jesu li, onda, žuđene sloboda i individualnost imanentne umjetničkom djelovanju moguće? Ili se radi o iluziji, utopijskim pokušajima razrješavanja nemogućeg odnosa?

Samoironični pokušajasimilacije Molnarovog Wonnabija komplementaran je umjetničkoj akciji „Šibice“. Jedno od temeljnih pitanja, ovdje je sloboda.

Preostaje li mjesto slobodi u sistemu umjetnosti, u nizu međuovisnosti između participanata – umjetnika, kustosa, kritičara, publike, umjetničkog djela, tržišta, kulturnih institucija, države? Molnar traži pukotinu u logici tog sistema ne bi li izrazio svoje nepristajanje na njegov neumoljiv poredak. Akcijom „Šibice“ izvodi diskretnu diverziju na stalni postav zbirke Muzeja suvremene umjetnosti u Ljubljani suprotstavljajući institucionaliziranoj zbirci svoj jednokratni rad. Po uglovima muzeja, uz rubove zidova, pod eksponatima (p)ostavlja kutije šibica. Mali crni kubusi asociraju na umjetnički predmet, no s druge strane sugeriraju i simboliziraju opasnost: šibice – iskra, eksplozija, katastrofa…

Je li doista umjetnik koji ne pristaje na potpunu asimilaciju, opasnost po utvrđeni red koji umjetničku djelatnost posreduje društvenom pogledu što ga i normira ili on svojim nepristajanjima i iskliznućima održava njezinu vitalnost? Strategije prisvajanja i podrivanja sustava omogućuju njegovo restrukturiranje. Zato je moguće – i potrebno – vratiti gerilsku akciju u galeriju.

Nije loše ovdje se prisjetiti Borisa Groysa koji kaže da stvarna zadaća umjetnika nije prezentirati proizvod svoje kreativnosti već oblikovati pogled promatrača. Možda baš u otvaranju pogleda, u ukazivanju da su umrežene normirane strukture unutar kojih živimo i djelujemo posljedica određenih konstrukcija, samo određenih pogleda, a ne nekih prirodnih zadatosti, možda baš u tome leži smisao umjetnosti.

Izložba ostaje otvorena do 3.3.2013.

Tekst: Irena Bekić