Monstrum kojeg se može voljeti
Rem Koolhaas selektor je nadolazećeg Bijenala u Veneciji, a svoj koncept – Temelji (Fundamentals) – usmjerava na povijest i evoluciju arhitekture posljednjih 100 godina. Ideja je prikazati “proces erozije nacionalnih graditeljskih karakteristika u korist gotovo univerzalnog prihvaćanja jedinstvenog modernističkog jezika”: apsorbiranje moderniteta 1914 – 2014. Koolhaas je pri tome apsolutno na svojem terenu, jer ono što gradi i piše čitavu karijeru nevjerojatnim se tempom potvrđuje u stvarnosti. U eseju “Što se dogodilo s urbanizmom?” piše: “Alkemičarsko obećanje modernizma – pretvaranje kvantitete u kvalitetu kroz apstrakciju i repeticiju – neuspjeh je, varka: čarolija nije uspjela. (..) Kolektivna sramota u osvit ovog fijaska ostavila je ogromnu rupu u našem razumijevanju moderne i modernizacije.” Desecima godina kasnije ponovno gradi hipermodernistički kompleks.
Projekt De Rotterdam OMA je započela 1997. godine, tri godine nakon što je Rem Koolhaas u (mnogima od nas formativnoj monografiji/dizajnerskom priručniku) SMLXL već zaokružio svoju teoriju velikog, naznačenu još u Delirous New York. Golemi – 100 metara širok i 150 visok – hibrid, nedavno dovršen i otvoren, materijalizacija je svih pet teorema zaključenih s “jebeš kontekst”. Opet, čak i kada sam priča o toj danas najvećoj zgradi u Nizozemskoj (160000 m2), priča gotovo isključivo o kontekstu. Prokleta postmoderna!
Kaže tako Koolhaas, tumačeći ponovno ideju velikog nakon dvadeset godina, da je “smatrao ograničavajućim razmišljati o kontekstu kada postoji i drugi pristup, kontrast”; interpretira kontekstualizaciju kao građenje u skladu s okolnim zgradama, slično postojećima, u mjerilu pa čak i u izrazu. Tu odmah razrješavamo terminološki problem jer je kontrast jedna od strategija unutar konteksta, a ne dekontekstualizacija pa stoga ni veličina po sebi ne znači dekonstektualiziranu kuću. Štoviše, zgrada na obali, kojoj se pristupa samo mostom, posljednja je u nizu građevina drugih starhitekata – Alvara Size, Mecanooa, Normana Fostera i Renza Piana i njezin izlomljeni volumen u vizuri je zapravo bez mjerila. “Najvažnija kod ovog projekta je percepcija njezine veličine i masivnosti dok se vozite preko mosta”, kaže Koolhaas. “Ukupni efekt koji smo željeli postići je da zgrada sugerira nove identitete ili različite identitete dok se krećete gradom.” Tornjevi naslagani jedan pored drugog i jedan na drugi, razdvojeni su tankim slojem zraka pa Koolhaas dodaje da “usprkos veličini i očiglednom jedinstvu, pomaknuti blokovi stvaraju dojam stalne promjene, a zgrada izgleda različito iz pojedinih dijelova grada”.
Roterdam je, nakon što je potpuno uništen u Drugom svjetskom ratu, postao “prostor pogodan za eksperimentiranje” generacijama arhitekata. U povijesnom kontekstu, OMA-u čine pripadnici sedme generacije koja ga gradi. Onu prvu, priča Koolhaas, predstavlja herojska grupa arhitetkata, “hardcore modernista” koji su svuda gradili tornjeve – Roterdam je postao globalni primjer toga “kako će izgledati budućnost”. Lijnbaan, prvu pješačku zonu u Europi, projektirali su Van den Broek i Bakema još 1953. godine. “Sedamdesetih je splasnuo modernistički entuzijazam pa se počelo graditi više “u skladu s ljudskom mjerom”, a tijekom osamdesetih i devedesetih roterdamska se luka pretvorila u grad duhova pa se zgradama poput De Rotterdam grad pokušava prevesti u iduću razvojnu fazu.
De Rotterdam je od početka zamišljen kao kombinacija stanovanja, ureda, hotela i servisnih prostora, ali bez jasne odluke koliko će prostora zauzimati pojedina funkcija: projektirana je maksimalno fleksibilno u smislu programa. Većina mu kritičara tu prigovara nespojivost uredskog dizajna interijera i fasade (čelik i staklo) sa stanovanjem, ali nakon sasvim uspjelih stambenjaka sa sličnom pričom, ne vidim u tome naročiti problem. S druge strane, bolna mi je i sama pomisao da živim u skupom stanu čiji su prozori na šest metara udaljenosti od prozora nečijeg ureda, koliko god se suvremeni stanovi, bar dio dana, pretvarali u sasvim realne urede. Zgrada je generička, u detalju je jednostavna i izgleda jeftino – osim veličine, nema ničeg uzbudljivog, izgleda kao svaki drugi američki neboder iz šezdesetih i u tom je smislu zapravo čarobna. Taj “vertikalni grad” podsjeća mnoge (iz određene vizure) na srušene tornjeve Svjetskog trgovačkog centra – Koolhaas nikako da napusti Manhattan.
Ironično, usporena rušenjem WTC-a, građevina je dovršena upravo zahvaljujući posljednjoj ekonomskoj krizi, jer su izvođači pojeftinili, a Grad ušao u projekt i tako stvorio uvjete za završetak. Započeta od privatnog investitora i otvorena u vremenu kad je 30% gradskih uredskih prostora prazno, ludost je po sebi: spomenik kasnom kapitalizmu u svakom aspektu ili, da zaključim s riječima autora: “Arhitektura ne može napraviti ništa što već nije u kulturi.” Opet kontekst? Prokleti postmodernizam.
